Polako se Hajduk naviknuo na najave kako mora pobijediti. Tako jednostavno treba biti kad želiš titulu. Bez obzira u kakvoj si formi, ako znaš što te sve okružuje van sportskog dijela, nemaš izbora. Bez obzira na ozljede koje cijelu sezonu prate momčad, nemaš izbora.
Praktički nema igrača koji nije nešto pretrpio. Puno njih bi čak i stisnulo zube pa igralo, a to nije lako jer nosi ogroman rizik pogoršanja stanja koje može dovesti do duže pauze. I mehaničke ozljede se lakše dogode kad si već od prije načet. Uzroka je više. Prvi i glavni svi znamo, očajni tereni što ste mogli čuti i u našem podcastu Iza Pjace. Svaki krivi korak ti može odnijeti milimetar po milimetar zdravog dijela vezivnog i/ili mišićnog tkiva. Utakmicu na utakmicu slaže se lista nevidljivih ožiljaka koji u jednom trenutku postanu itekako vidljivi. Bolni.
Najčešće i igrači sami zbog prevelike želje mogu pogoršati stanje. Žele igrati. Žele se dokazivati. Stisnu zube. Ožiljci se pogoršaju. Nisu svi ni treninzi od početka sezone bili prilagođeni kako treba. Jer čovjek je čovjek, a pas je pas.
Još tome dodajmo sudačku organizacija, koja je u stanju na VAR-u iz očiju i zdravog razuma krasti istinu, a kako neće dopustiti klepanje po nogama koje spada u “slobodno sudačko uvjerenje’, imamo to što imamo. Bolnicu na Poljudu.
I ništa od ovoga ne smije biti opravdanje. Moramo stvarati igru i donositi pobjede bez obzira na sve.
Gorica ima samo jednu jedinu pobjedu u nastavku sezone i trener Jeličić visi na niti. Korak je od otkaza, posebno nakon poraza od Rudeša kojem je to bila prva pobjeda. Kad se tome doda i kraj prvog dijela sezone Gorica ima omjer 1-1-8 u posljednjih 10 utakmica. Tim rezultatom dijele dno s Rudešom koji je ostvario jednak učinak.
Hajduk će zbog širine kadra opet sastaviti momčad koja treba bez problema dobiti Goricu. Međutim, brine nedostatak igre. Brinu krive odluke igrača. Nema povezanosti. Brza se u izgradnji napada, a s druge strane igra se sporo. Dvije krajnosti koje na prvu ne mogu biti povezane.
Uvukla se nekakva nesigurnost koju Karoglan već tjednima ne može izbiti iz igrača. Ako im kaže da su spori oni će brzati, kako s balunom tako i s dolaskom na pozicije gdje će lako biti pokriveni od strane protivnika.
Nasuprot toga, ako brzaju, kad im se kaže da stanu na balun oni to shvate doslovno pa potpuno ukoče. Stoperi ostanu široko ili prenisko. Vezni se sakriju i sporo otkrivaju. Nikako doći do balansa u igri.
Lekciju iz Varaždina posebno moramo nositi u mislima. Ne smijemo nervozi dopustiti da nam odnese koncentraciju. Znamo što nam je posao. Doći do pobjede svojom igrom. Sve ostalo treba potisnuti.
Sve ovo navedeno je vidljivo iz Karoglanovih mahanja uz teren. Ubrzaj, stani na balun, raširi, suzi, smiri… gestikulacija je jasna svakim pokretom. Međutim to govori kako puno toga s treninga nije preneseno u igru. Kao da glava nije tu.
Što god je tome razlog mora se riješiti vrlo brzo jer onaj veliki kapital utakmica drugog dijela prvenstva se neumitno smanjuje. Vrijeme nikoga ne čeka. Šest bodova je nasušno potrebno prije pauze i priprema za četiri ključne utakmice sezone.
