U prijelomnim trenucima za hrvatski nogomet, gdje se dio sustava počinje otvoreno boriti protiv kamarile na vlasti čak i prijetnjama prekida natjecanja, a FIFA novim pravilima radi na transparentnosti nogometa, nužno je podsjetiti se uloge sportskih novinara u gradnji Mordora domaćeg nogometa. Kao što su početkom devedesetih stanoviti srpski novinari djelovali kao nafta koja se dolijevala na buktinju balkanskog ludila, tako postoji i velika bulumenta domaćih sportskih novinara, koji su držali ljestve onima koji su poharali domaći nogomet.
Kako su tužbe gadna stvar koju nitko ne želi dobiti, pisat ćemo bez imena. Ali nije problem shvatiti o kome se radi. U prvi krug boraca maksimirske šume svakako idu tri jahača apokalipse, za koje se otvoreno priča da su plaćenici. Jednom bivšem izbacivaču tako je Zdravko Mamić išao tako daleko da je platio i svirače na vjenčanju. Drugi je radeći za Večernji list imao manju prometnu nesreću, na sreću bez nekih fizičkih posljedica, ali je ustanovljeno da je koristio automobil u vlasništvu GNK Dinama. Treći novinarski autor najlakše je poveziv s Organizacijom, jer su mu članovi obitelji zaposleni u samoj Organizaciji.
Sva trojica navedenih dan danas pišu u tri različita medija i nitko od njihovih šefova ne dovodi u pitanje njihovu objektivnost, iako ih i sami kolege iz sportskih redakcija doživljavaju kao plaćenike. Doduše, dvojica od njih tri rade u izdavačkoj kući Marijana Hanžekovića, vodećeg domaćeg masona, člana Dinamove skupštine, uplatitelja jamstva za slobodu Milana Bandića, te jednog od odvjetnika nogometnih struktura u Hrvatskoj. Tako da se može zaključiti kako ova dvojica pišu uz dlaku i svome formalnom gazdi, a za takve stvari su navodno i izdašno plaćeni. U neku ruku ova se tri apologeta obijaju o glavu maksimirskom bossu, jer ih sad već većina zainteresirane javnosti doživljava kao kućne pisce diktatora domaćeg nogometa, svojevrsna Usta Sauronova, a za pojedine od njih se sumnja i kako s vremena na vrijeme pod pseudonimima pišu tekstove i za sam klub na klupskim stranicama, vrijeđajući svakog tko se usudi dovesti u pitanje poštenje, dignitet i stručnost Obitelji.
Drugi kontingent apologetike čine novinari koji nisu na direktnim plaćanjima, ali vole povremeno podržati obitelj Mamić i njihovu nogometnu infrastrukturu zbog oportunih razloga. Radi se o ljudima koji povremeno imaju kakvu korist od toga što rade, poput odlazaka na pripreme u egzotične krajeve, kakvog sitnog poklončića ili samo mogućnosti da se dobije kakva ekskluziva. Ili recimo plaćenog nastupa na tribinama nogometnog saveza. U taj skup pripada i odeblji ljubitelj alkoholnih pića koji se nekad doživljavao glavnim pratiteljem Dinama, a ujedno je i tvorac pojma “Venecijanci”, zbog kojeg bi u većini normalnih društava bio izopćen iz novinarskih krugova zbog pritajenog govora mržnje. Poznat je inače i kao osoba kojoj je Zdravko Mamić platio popravak zubiju, iako je dotični novinar često pojašnjavao u etanolskoj izmaglici kako je on želio platiti račun, ali mu zubar, kojem ga je Zdravko Mamić poslao, to jednostavno nije doživljavao. U ovaj skup ide većina novinara koji aktivno na dnevnoj bazi prate GNK Dinamo i reprezentaciju Hrvatske. Naime, nije nepoznato da Zdravko Mamić one koji ne pristaju na apologetski način praćenja njegovog kluba voli tu i tamo čak i najuriti preko ograde. Stoga većina onih koji uopće smiju doći na tiskovne konferencije je u ovom drugom krugu apologeta, jer su nespremni išta prigovoriti nogometnim strukturama. To se najbolje vidjelo po uhićenju braće Mamić, kad nitko od njih nije želio pisati riječi o tome, nego se praćenja slučaja delegiralo na druge novinare.
Bilo bi nepravedno ne spomenuti i riječki novinarski kontingent. Praćenje igračke Damira Miškovića, glavnog saveznika Zdravka Mamića, izraslo je u jedan oblik umjetnosti. Gotovo da se u riječkom bazenu ne može pronaći novinar spreman napisati bilo kakvu kritiku na račun Rijeke i njezinog gazde, a glavni ljetopisničar kluba je osoba kojoj je najbliži član obitelji jedan od čelnik same “Rijeke”. I nitko za sada ne vidi nikakav sukob interesa u tome, kao niti problema kada na televizijskim gostovanjima ovaj korpulentniji brkati gospodin govori hvalospjeve o domaćem nogometu, kao da ima neki nalog da tako radi. Novi list, kao glavni medij u tom regionu, svakako je najveći apologet ovog kluba, ali i stanja u domaćem nogometu, pa se i druge teme koje se diraju HNS-a prate s izuzetnom naklonošću vodećim strukturama. Nekad cijenjeni list tako je došao na dno kace kad je sportsko novinarstvo u pitanju. A kako “Rijeka” doživljava slobodu medija i izražavanja pokazali su otpuštanjem djelatnika koji je na Twitteru smogao hrabrosti prokomentirati nepostojeći jedanaesterac za Dinamo. Riječka javnost, smatraju u klubu, ne smije kritizirati Mamićev stroj za offshore račune.
Većinu gore spomenutih prati i teoretsko neznanje, kako samih nogometnih pravila, tako i osnova novinarskih vrsta, zbog čega nerijetko ne samo da pišu gluposti o samoj igri, nego to i rade u nekim sumanutim oblicima komentatorsko-izvještajne forme, koje nerijetko imaju i dio intervjua. No, to bi trebao biti prije svega problem njihovih vlasnika i urednika, koji probleme očigledno ne vide. S druge strane, moglo se možda nadati kako bi Hrvatsko novinarsko društvo moglo reagirati na neprofesionalnost i sukob interesa kod svojih članova. Ali HND ne iskazuje potrebu da reagira na kataklizmično stanje u sportskom novinarstvu, prije svega u nogometnom segmentu. Dapače, Nogometplusu je HND odgovorio da ne vidi problema ni u tome da je Hrvatski zbor sportskih novinara član Hrvatskog olimpijskog odbora. Čime je svaki član HZSN-a u sukobu interesa, obzirom da su članovi krovne udruge koja se brine o sportu u Hrvatskoj. HND-u, koji se posljednjih dana odaje u velike bitke zbog pritisaka na novinare, ne želi se očigledno bakćati s problemima u unutarnjoj strukturi organizacije te prepuštaju sve stihiji, koja ide na ruku onima spremnima poslušati onu staru poslovicu, još iz antičkog doba, o tome kako ruka ruku mije.
Damjan Raos Carić
Ovaj tekst nastao je uz potporuFonda za pluralizamu sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji.
