Sad to već djeluje ozbiljno, u manje od 20 dana ove godine preko 13 tisuća članova. S tim da se iz onih, kako se to moderno kaže, dobro obaviještenih izvora, doznaje da je ta brojka zapravo sad već jako blizu 15 tisuća, ali nisu uneseni svi koji su se učlanili tijekom lokalnih akcija. Ali nebitno, trend je jasan, a ideal je ionako čitavo vrijeme tu.
I ovakav razvoj, gdje je sad očigledno da postoji veliki broj ljudi koji jednostavno imaju naviku svake godine se učlaniti i onda im ne trebaju akcije u njihovom dvorištu, već im je dovoljna ona uplatnica koju dobiju od Našeg Hajduka ili i samo Internet plaćanje. To je zapravo onaj moment koji mnogi možda ne shvaćaju – ovako se odgajaju ljudi, u zapadnim društvima je normalno da , ako si član koje udruge ili humanitarne organizacije ili čega već, da sam produžiš članstvo u siječnju, a pošalješ donaciju u veljači. Koliko to mogu vidjeti, Naš Hajduk i članstvo u klubu su za sada jedini sličan oblik koji se na ovoj razini događa u Hrvatskoj.
1️⃣3️⃣0️⃣0️⃣0️⃣ članova za 2018. godinu. Hvala vam! ?❤️
Pridružite se najvećoj navijačkoj obitelji u Hrvatskoj. Članska iskaznica je sredstvo identifikacije svakog hajdukovca.
>> https://t.co/rnCRHZZo8f#budičlan #produžičlanstvo #navijačHajdukačlanHajduka pic.twitter.com/yKUEqYrO21— Naš Hajduk (@nas_hajduk) January 19, 2018
Podsjeti me to na ona drugačija vremena, možda i prvu opću javnu tribinu NH-a tamo negdje početkom 2015. godine, održanu u kino-dvorani Poljuda. Tada se članstva nisu podrazumijevala. Tada je u dvorani bio jedan dio ljudi koji je izbacivao urnebesne zaključke, doduše, iz njihovih usta više je zvučalo kao zapovijed. “Zašto nadzornici moraju imati iskustva, bitno je da vole klub, ja nemam škole pa bih svejedno bio dobar nadzornik”, takve se domete moglo čuti. Tko šljivi znanje, bitno je da vole i da razumu mentalitet. Onda su pojedinci objašnjavali što je prva posada Našeg Hajduka 2011. godine zapravo željela s izborima za nadzornike. Gdje ne bi bio nikakav problem da to nisu objašnjavali prvoj posadi Našeg Hajduka iz 2011. godine. Pojedine novinare se prozivalo samo zato što (sic!) vjeruju i privatno podržavaju članski model. I kad okrenem se, često, gledam iza sebe, shvatim, mnogo smo se pomakli u te tri godine. Dalje u prošlost uopće neću niti ići, mnogi zaboravljaju da je prije manje od četiri godine politika još jednom pokušala ući u klub na mala vrata (samo se treba sjetiti Podrugova kultnog “pa nismo se tako bili dogovorili sinoć”), ali je to gerilskim akcijama spriječeno. Možda jednom bude vrijeme i za pisati o tim akcijama.
I tako, dok članstvo stabilno raste, sam klub je objavio analizu stanja hrvatskog nogometa s prijedlozima kako riješiti situaciju. Radi se o lijepo odrađenoj sustavnoj genezi problema, s dosta jasno iskomuniciranim prijedlozima kako ih apsolvirati. Sve je jasno i sistematično, za razliku od nekih lupetanja, mumljanja i muljanja sa sjevernog Jadrana. No, kao osobi koja se više od 20 godina bavi ovim (sada već jadnim) poslom i koja je u stalnom doticaju s PR timovima, moram reći da sam iznenađen kako je jadno Hajduk obavio medijsku prezentaciju ovog projekta. Kao da su sami bili nesigurni što i kako medijski napraviti. Veliki veliki minus, i dokaz da još uvijek mnogo treba raditi u Hajduku i na općoj kvaliteti klupskog ustrojstva. Jer, sad se ne mogu žaliti da im manjka ljudi u odnosima s javnošću, taj je segment nabujao u ove tri godine, od te 2015. kad doslovno nitko nije radio u PR-u. Doduše, tadašnji glasnogovornik taman je negdje u to vrijeme napustio klub, zajedno s Igorom Tudorom, ali statistika kaže da nitko nije radio. Nažalost, s ‘medijskim plasmanom’ ove analizom ispalo je da i dalje nitko ne radi na kvalitetnijoj i efektnijoj komunikaciji s javnošću.
Stanislav Mamić Piksi
