Petnaest tisuća duša na stadionu Croatije/Dinama/HAŠK Građanskog nekada davno nikoga ne bi iznenadilo. Bilo je to nešto sasvim normalno, posebno na europskim utakmicama i derbijima s Hajdukom. Proslave prvih naslova iz aktualne Decime ili Desetljetke također su punile Maksimir. Bilo je tu poklona za navijače, besplatnih kobasica, piva, a ruku na srce ni nogomet nije bio loš kao danas. Sjetimo se samo da su tada u Dinamu igrali Modrić, Ćorluka, Eduardo koji su sami po sebi bili mamac za publiku. Nije tada bio problem napuniti Maksimir do kraja i sve je izgledalo idilično. Dinamo je krenuo u dugogodišnju dominaciju, pričale su se bajke o prezimljavanju, najluđi su sanjali i Plavi vulkan, a oni malo manje ludi izvikivali su parolu “Nema prodaje”, sanjavši da će biseri iz Dinamove škole nogometa ostati u Dinamu barem do dvadeset pete godine. Što se dogodilo u međuvremenu da komentatori ni trećinu ispunjen stadion zovu prekrasnim dekorom, praznikom nogometa i sličnim glupim floskulama? Ispričane su mnoge priče o ovome, pa ćemo je preskočiti danas. Idemo radije umjesto toga vidjeti kako vratiti publiku na stadion.
Dinamo je u subotu pokazao pravi smjer. Besplatni vaučeri za djecu po školama i karte uz popijeno pivo u lokalnim birtijama. Nema veze što nitko od tih ljudi nije planirao doći na stadion, što o nogometu nemaju pojma i što nikad sami ne bi odlučili platiti kartu i gledati Dinamo, bitno je da netko dođe. I dok se Bad Blue Boysi i Torcida bojkotom bore protiv represije u hrvatskom nogometu, “crnih lista” sastavljenih na temelju samovolje, Maksimir se ipak solidno popunio. Otprilike devet tisuća ljudi svjedočilo je laganoj Dinamovoj pobjedi nad nekada ljutim rivalom, danas poligonom za popravljanje gol razlike. I dok je svima jasno da na stadionu nije bilo više od devet tisuća ljudi, službeni brojači u Dinamu izbacili su podatak da je na stadionu preko četrnaest tisuća gledatelja. Čini se da su u Dinamu spremni za parlamentarne izbore. Jedino sam tamo vidio da mrtvi glasuju, a čini se da su osim na birališta počeli ići i na utakmice Dinama. Blago Dinamu s takvom publikom. Riješiš se jedinih koji ti pružaju otpor, dovedeš djecu kojojzaštitari nose čips i sladolede, mrtvi ionako nemaju što za reći i dobio si što si htio. Jedno mi se pitanje mota po glavi. Nije mi problem što lažete nama, gospodo, ali zašto lažete sebi? Koja je poanta pisanja da je na utakmici četrnaest tisuća ljudi? Da pridobijete neke simpatije? Oni koji vas znaju, njihove simpatije nećete pridobiti ni da napunite stadion do vrha i osvojite Ligu prvaka, a oni koji ne misle svojom glavom, vole vas bilo na stadionu 68 ljudi ili bio on dupkom pun. Ali, očito je cilj vratiti ljude na stadion. Stoga, nastavite s politikom dovođenja ljudi na stadion kao što je bila za derbi s Hajdukom. Jeftine ili besplatne karte, besplatna hrana, a kad već idu dresovi u Fan shopu za 80 kuna, stavite da ispred stadiona budu za 30. Ili da se poklanja uz popijeno pivo. Ovaj narod vam neće ništa besplatno odbit. Čak ni ako je od “crnog Cigana”. Pa i za uručivanje pokala kupa je svojedobno imao veću šansu “crni Cigan” nego ministar hrvatske Vlade. Ali, moram vam reći da vas i tu razumijem. Ipak je njega izabrala ulica, a znamo da ste na to posebno osjetljivi i alergični.
Ne dajte se smesti, i samo nastavite raditi kao do sada. Plan vraćanja publike na Maksimir ide željenim tijekom. Već sutra, protiv Splita u finalu kupa, bit će 30 tisuća ljudi na stadionu, a u zadnjem kolu protiv Rijeke očekujem barem 80 tisuća. Idemo dalje, kontra zdravog razuma i volje onih koji nogomet vole i razumiju. Kaj njih boli kurac pošto ćete vi staviti cijenu karte…
Nekoć kobasice, danas besplatni čips za gledatelje from nogometplus on Vimeo.
