Koliko god svakom navijaču Hajduka pobjeda nakon sedam neuspješnih utakmica bila melem na dušu, trebaju znati kako će se hod po trnju nastaviti. Ekipa nije preko noći postala moćna, tek je preko kontri i živahnog Frana Tudora uspjela srušiti dosta impotentan Slaven. Promatračima ostaje dojam kako je Ante Čačić bespotrebno zaboravio Davora Vugrinca, dovoljno lukavog da probije bunkere.
Jer, treba realno reći, Hajduk se najmanje pola sata branio u bunkeru. Dvostruka zona na 20mdash;25 metara, tek Milevskij je bio naprijed, a Vlašić je jedini imao moć da brzo prijeđe iz obrane u napad. A sve je to omogućila obrana penala, kojeg je doduše sam Grbić skrivio, plaćajući tako svoje seniorsko odrastanje.
Treba kazati kako je Vukas samo napravio ono što je mogao da prikrije slabosti ekipe. Dvostruki blok blizu vlastitog kaznenog prostora poslužio je da se prekrije očajna forma Marija Maloče i potpuno neiskustvo debitanta Bosančića. Maloča je imao tek dvije pogreške, a Bosančić jednu. Bunkeraški pristup donio je još jednu prednost mdash; Hajduk se nije morao upustiti u trkačku bitku za nadzor sredine terena. Jer igrači za to u ovom trenutku nisu spremni.
I to je srž problema trenutnog Hajduka. Igor Tudor ne samo da se ponio kao kukavica napustivši klub tri dana prije početka proljetnog dijela prvenstva, već je sad jasno da je pripreme u Istri mdash; zafušario. Ekipa jednostavno nije kondicijski spremna, kao da nisu potegli niti jedan sprint, a o uigranosti je bespredmetno pisati. Stoga se samo može postaviti pitanje je li Tudoru stanoviti Žižić tek poslužio kao izgovor za bijeg iz kluba kojeg nije ni namjeravao voditi u proljeće.
Sve su to sistemske pogreške koje su se Marinu Brbiću i Goranu Vučeviću obile o glavu. Nespremnost za uvođenje reda u sportskom djelu kluba, što prevedeno znači uručivanje brojnih otkaza i dovođenje novih trenera, na kraju se pokazalo lošim za prvu ekipu. Jasno, nakon Tudorova bijega mogla se polusezona spasiti i fizička sprema podignuti, ali trotjednim otezanjem sa imenovanjem trenera dodatno je gurnula ekipu u bezdan. Na koncu odabir Stanka Poklepovića pokazao se kao dodatan promašaj, jer, unatoč silnoj volji, on očito nije imao snage, ni energije, razbuditi momčad.
Vukas kao privremeno rješenje za Hajduk nije ni loše ni dobro. Zapravo je jednak kao i svako domaće splitsko rješenje. Nekoliko dobrih stvari u utakmici, nekoliko budalaština (vađenje Vlašića umjesto Milevskog kojem je nužno potrebna infuzija), zrnce sreće… Kao s hrpom drugih trenera koji se poput pijavica pojavljuju u blizini stadiona kad se traži novi kandidat za klupu Hajduka. Vukas ima plus jer je mlad i neizrauban na toj poziciji u proteklim godinama (iako je situacija vraćanja istog trenera u jednoj sezoni u najmanju ruku bizarna). S druge strane, bio je sudionik “priprema” u Istri, kao Tudorov pomoćnik.
Ovaj tim će se patiti svaku utakmicu do kraja, jer nema fizičke moći nadtrčati suparnike. Noćna mora jeze na terenu će se nastaviti za navijače Hajduka. Sreća za njih da igrački gledajući Hajduk je ipak treća ekipa u Hrvatskoj te da čak i nespremni se mogu nositi sa šest timova. No, za nešto daljnje, nekakvu ozbiljnu nadu navijačima, uprava bi čim žurnije trebala imenovati trajno trenersko rješenje. Nekog tko je daleko od histerične splitske stvarnosti, tko ne shvaća domaći partitokratsko mediokritetski mentalitet i tko neće sezati od provjetravanja svlačionice. Kojoj je provjetravanje nužno. Klanove, preplaćene igrače, nezadovoljnike i samozvane zvijezde Hajduk si ne može dozvoliti u trenutnoj poziciji. Stoga bi svaki uloženi euro u trenera mogao biti blagoslovljen.
