Kažu da u Splitu postoji jedan divan leptir. Ne pokaže se često, ali kad izađe van svoje čahure zadivi sve oko sebe. Raširi svoja krila različitih boja i leti. Nezaustavljivo. Izmami osmjeh i radost kod svojih obožavatelja.
Naravno, radi se o splitskim bijelima. Ništa ne može toliko razveseliti i rastužiti ljude u tako kratkim vremenskim razmacima. Ništa toliko živaca stanjiti u samo 90 minuta.
Veliki broj navijača zbog te ružne čahure ima krivu sliku o igračima. Često s podrugljivim komentarima o teškom neznanju i nezalaganju. Rijetko tko dublje razmišlja u tom vrtlogu emocija. Ako nešto ima svoju vrijednost na tržištu onda ta vrijednost negdje i postoji. Teško se u današnje digitalno vrijeme može nešto sakriti. Uostalom i ona grba ispod dresa, na njihovoj kičmi, cijelo vrijeme broji. Daje podatke o svakom detalju. Stane samo kad i oni stoje.
Uvijek pišem da Hajduk ima kvalitetu koju zbog raznih okolnosti često ne pokazuje. Slijepe se krila. Netko ti ne dopušta letjeti. Ne pronalaziš radost u tome što radiš. Netko te ne poznaje dovoljno. Uvijek je nešto razlog zašto nisi na onoj svojoj najboljoj razini.
Nakon utakmice s Rudešom nema navijača koji ne bi bio zadovoljan s bodom iz Osijeka. Pa i uz loš let. Može 0-0. Čisto da kupimo vrijeme dok se ne podignemo. Oslobodimo krila.
Povratak Livaje i Krovinovića je naravno puno značio, a Karoglan se odlučio još i za Sigura na poziciji desnog beka i Dajakua na lijevom krilu. Svaki od igrača je imao i svoje standardne zadatke koje je novi/stari trener uveo. Krovinović visoko, balansirajući između “osmice” i “desetke”. Pukštaš između “osmice” i “devetke”, puneći ispražnjen prostor kad bi Livaja išao široko. Sigur kao lažni bek ulazeći u sredinu na poziciju “šestice”. Sahiti na svom krilu. Diallo glumeći Melnjaka i protrčavanjem otvarajući krilo Dajakuu. Upravo lijevi bek je svojim radom otvorio mogućnost lijevom krilu da odigra najbolju partiju od dolaska u Hajduku.
I nije da takve stvari nisu i prije nacrtane. Međutim, za razliku od Rudeša ili Slaven Belupa, ovdje je leptir raširio u punom obimu, ovaj put crveno-plava krila. Izletio je iz svoje čahure i zablistao. Zadivio brzinom.
Ne, nije do terena.
Osijek je pokušao igrati zgusnuto, s 5 iza. Kao na Poljudu, ali s malo višim blokom kako bi i balun do Miereza brže došao. Međutim, Hajduk je igrao kao nikad do sada. Brže rješavanje baluna, brža protrčavanja, bolja rješenja.
Umjesto bezgraničnog kompliciranja i razmišljanja kako usporeno doći do zadane pozicije ovdje se išlo na tu poziciju instinktom. I jednako tako micalo s iste kako bi se napad resetirao, ali ne uobičajeno dosadno preko stopera nego svojim zalaganjem u sredini ili na krilu.
Igrači Osijeka, koji su igrali zgusnutije od Rudeša, nisu znali što se događa. Zavrtilo im se u glavi od takvog leta splitskog leptira. I pravo je čudo kako Hajduk do 40. minute nije vodio s više golova razlike. Umjesto toga na semaforu je stajalo 0-0. Koliko je igra bila dobra najbolje pokazuje koliko se igrača našlo u šansama. Livaja, Sahiti, Pukštas, Sigur, Dajaku. Sve je bilo opasno. Prodori preko boka, prekidi, tranzicije. Odličan je bio i visoki presing, a obrana iza kao Marjan, čvrsta stina. Mierez kao da je gledao utakmicu u svom dnevnom boravku.
Zasluženo vodstvo je ipak bilo na poklon Jugovića. Hajduk je istina ostao visoko i na neki način vršio pritisak, ali ne toliki da veznjak Osijeka kardinalno pogriješi. Uslijedio je točan balun Sahitija i nova majstorija Livaje za više nego zasluženih 1-0.
Gdje su sada bili oni koji su govorili da igrači Hajduka nemaju pojma? Kao Meštar u Velom mistu: “Tko? Ja govorija protiv igrača Hajduka? Nikad.”
Bilo je jasno kako Osijek ovako neće igrati drugo poluvrijeme. Zekić je morao preuzeti rizik. Napasti. Ulaze Caktaš, Bukvić i Pušić. S druge strane hajdučki leptir uvukao se u čahuru. Virio samo sramežljivo ticalima, tu i tamo. I nije Osijek u početku nešto posebno prijetio, ali nije ni ugodno kad je posjed stalno u njihovim nogama. Momčad se brže umara.
I tako dolazimo do tog stalnog problema Hajduka. Nedostatka samopouzdanja. Straha. Straha uvjetovanog s gubitkom snage. Odjednom sjajni Pukštas izgleda kao junior, Žaper ne može pokriti sve, krila nestanu, a Livaja ostane sam na vjetrometini. Jedan dio je razumljiv. Nije lako momku od 19 godina odmah nakon teške ozljede ući u natjecateljski nogomet. I Žaper igra stisnutih zubiju. Što mišići što zglobovi. U svakoj utakmici dobije po nogama. Dajakuu obrana i nije neki poseban forte, a kako utakmica ide dalje pada više. Počinje curiti na sve strane, a ozlijeđeni ne mogu pokrivati više toliki prostor. Onaj korak prednosti u svakom duelu iz prvog poluvremena pretvorio se u korak manjka u drugom. Osijek dominira. Hajduk se sve više uvlači u krilo Lučiću.
Zbog straha griješi se u osnovnim stvarima. Takvima da Osijek nakon kornera Hajduka s centra ide 2 na 1 kada Sahiti bespotrebno izlazi u duel i srećom odgovorno povratno istrči u 16 metara i spasi situaciju.
Karoglan shvaća da mora mijenjati. I griješi. Uvodi samo Moufija umjesto Dajakua i ne mijenja sustav igre. Srećom nakon samo 10 minuta uviđa kako to nije bilo dovoljno jer je Osijek svoj pritisak još i pojačao. Iako Hajduk igra u sustavu koji bi trebao bokove pokriti bez problema, kasni se toliko da se otvaraju rupe na sve strane.
Splitski strateg uvodi Odjidju i Trajkovskog umjesto Krovinovića i Sahitija, i postavlja momčad u 442 s rombom u sredini. Sada se na bokove izlazi s odgodom, ali je sredina puno bolje pokrivena. Iako Odjidja u trku izgleda veteranski, kad mu je balun u nogama to je banka. Njegova smislena rješenja tjeraju Osječane u više obrambene trke čime gube snagu pritiska. Na isti način pomaže i Trajkovski čuvanjem posjeda. Svakako pomaže i Torcidina bakljada.
I Hajduk napokon dobiva 15 minuta zraka. Osijek se morao prilagoditi na nove okolnosti, ali to razbijanje ritma, što igrom gostiju što prekidom, prilično otežava njihov povratak u utakmicu. Pukštas pogađa i stativu nakon prekida.
Međutim, posljednjih 10 minuta slijedi ponovno teška panika u redovima gostiju. Žaper i Pukšataš se puno uvlače u krilo stoperima, a njihov prostor ne pokrivaju dobro Odjijdja i Sigur. Karoglan opet odlično reagira izmjenom, ali Kalik još jednom (iako nije lako u 6 minuta!) pokazuje da je daleko od forme potrebne za Hajduk. I vjerojatno bi u tom trenutku s klupe ušao Elez da je bio na raspolaganju.
Pukštas u posljednjim trenutcima ne uspijeva izbiti loptu van 16 metara. Ne polazi to za nogom ni Moufiju na boku, a Odjidja kao na terminu veterana gleda što će se dogoditi 10 metara od suparničkog igrača. Ipak, na centaršutu je za Hajduk relativno povoljna situacija ispred gola. Diallo nakratko spašava, Lučić boksa, ali Šarlija, Uremović i Žaper ostaju preduboko gledajući što će se razviti iz ove situacije. Odjidja i dalje trčkara veteranski, a Trajkovski i Livaja su daleko od 16 metara.
I odjednom imamo nevjerojatnu situaciju, dva igrača Osijeka u zadnjim trenutcima imaju desetak metara prostora oko sebe na vrhu 16 metara zbog potpune dekoncentracija polovice momčadi Hajduka.
Ipak sreća prati hrabre, i prečka spašava.
Sve u svemu, kad se sve zbroji, više nego zaslužena pobjeda Hajduka. Osijek nije imao ni približno prilika koliko su Splićani propustili u prvom dijelu. Brine ta Hajdukova metamorfoza od lepršavog, laganog leptira iz 1. poluvremena u začahurenu sporu ličinku. Međutim, dovoljno je uzeti prethodne utakmice i vidjeti koliki je već ovo napredak pod Karoglanom u samo 16 dana. Nakon Rudeša nitko to nije očekivao. Posebno ne u Osijeku.
Ovime je kupljeno ogromno samopouzdanje koje će pomoći za podizanje i rekuperaciju svakog pojedinca. Prostora svakako ima.
U čudnom HNL-u svaka utakmica je bitna jer jednako nose, po 3 boda. Tako se treba pripremati i za Varaždin. Uostalom, Istra i Slaven Belupo su najbolja škola.
