Smatra li Karoglan i danas kako ova utakmica ništa nije odlučivala? Kako se gleda na takvu najavu sada kad je Livaja ozlijeđen, kad nemamo Sigura i Sahitija u Osijeku, kad je Rijeka prva, kad psihički dotučeni idemo u goste na tešku utakmicu?
Jer, Hajduk je točno tako igrao. Potpuno krivo psihološki pripremljen. Sam Bog zna koliko smo utakmica gledali gdje Hajduk uopće ne respektira Poljud, gledatelje, ali ni sebe i svoje znanje. Kad trener da za pravo igračima kako se ništa neće dogoditi i ako se izgubi, misleći da ih tako rasterećuje, a u stvarnosti im daje dodatni teret na leđa. Sjetite se samo ŽilinE, Libereca, pustih Dinama i Rijeka …
S tom razlikom da je Hajduk danas momčad koja mora IGRATI. Koja mora u svakom duelu znati što hoće. Koja mora suparniku svojim odnosom jasno reći „došli ste na Poljud ispred naših 32.000 navijača, titula je naša ovu godinu“. Ne radi se više o brdu juniora sklepanih sa svih strana skupljajući kovanice. Ovo je izuzetno skupa momčad i tako se mora postaviti. Visokim presingom, a ne čuvanjem rezultata i kendom.
Rijetke su situacije kad je Hajduk u ovakve utakmice izlazio potpuno spreman, srcem i glavom. Uvijek se bavimo nekakvim kalkulacijama koje odvuku razmišljanje u krivo. Toliko loše odigramo da odmah nakon jedne takve utakmice počnu priče među navijačima kako ova momčad pojma nema. A normalno da nije tako. Nisu li prvim mjestom isto i dokazali.
Sopić je s druge strane gotovo istim riječima u najavi rasteretio svoju momčad. Zašto? Pa zato što je njima stvarno svejedno. Dolazi u grotlo. Igraj slobodno, ako i izgubiš nema veze, nitko ni ne očekuje nešto. Iako nekad u svojim izjavama često izgleda prilično „blentavo“ čovjek zna svoj posao.
Nakon vodstva Hajduka Rijeka je vrlo brzo shvatila kako na Poljudu i nije neki poseban pritisak i da može igrati slobodno. Zašto? Jer Hajduk više nije ni pokušavao igrati. Dao im je za pravo.
U prvom poluvremenu Bili su ispalili 37 dugih baluna, a u drugome, nakon dogovora u poluvremenu, kada bi se bar trebalo pokušati igrati, još i više, čak 45. Ukupno 82. I onda bi ovaj problem treneri prije Karoglana pokušavali objasniti kao nekakav ispodprosječan gledatelj. Koliko smo se puta samo naslušali: Teren nije ravan, trava nije podšišana, previše je zalijevano, suho je, puše vjetar… A u stvarnosti kriv je prvenstveno taj mentalitet. Gušenja u pretjeranom razmišljanju.
Karoglan nije kao ostali. Prihvatio je poraz kao svoju grešku. Mislio to ili ne, u pravu je, njegova je najviše. I za poraz je najlakše. Dogode se. Uostalom, ovo je njegov prvi. Bitno je izvući pouke. Naučiti lekciju. Stvarno je više naučiti.
Hajduk je proveo utakmicu u nekom pretjeranom razmišljanju „što ako“. Dok ti razmišljaš u posjedu, suparnik ti je već na nozi. Ide kenda. Dok ti razmišljaš u obrani, suparnik je već protrčao. Ide prekršaj. Zapanjujuće je bilo kašnjenje Hajduka u duelima. Netko će reći kako su Bili odigrali čvrsto s obzirom na 20 prekršaja, a u stvarnosti se radi o debelom kašnjenju.
Moglo bi se čak reći kako je Isus i pomogao Hajduku kod prvog gola. Rame i odbijanac, i balun je završio u mreži. Sve je na tvoj strani već u 15. minuti. I umjesto ugristi do kraja, Hajduk se povukao u mišju rupu s kendom protiv protivnika koji je imao i tešku utakmicu po ledu samo četiri dana prije.
Bili su padali s vremenom po segmentima. Nakon vodstva do kraja poluvremena sredina je debelo kasnila, ali je odlična i koncentrirana obrana s lakoćom zatvarala sve pokušaje Rijeke (čak i aute Smolčića). Već to nije bilo dobro jer se stvarao nepotreban pritisak put svog gola dok prema naprijed nismo bili opasni uopće. Agresijom, oduzimanjem baluna u sredini i brzom distribucijom Hajduk bi zagospodario terenom. Međutim, i ono kad bi se stajalo pravilno, blizu i čvrsto, ničiji baluni bi uvijek išli put Lučića. Stajalo se. Mlitavo. Mekano.
Nakon dogovora u poluvremenu, kada su se vidjele sve greške i na koje se vjerojatno ukazalo, Hajduk je izašao još gori. Praktički je izgledalo kako je vladalo zadovoljstvo što je obrana izdržala pa neće biti problema do kraja?!
I dogodilo se neminovno. Zadnji red obrane potpuno se raspao u gomili prekida koji su bili uvjetovani lošom sredinom pa se balun stalno vrtio oko 16 metara Hajduka. Uvukla se tolika nesigurnost da je i Lučić „srknuo“ gol kroz noge. Moglo bi se reći i kako je tu Isus odlučio drugi put pomoći Hajduku. „Ajde, evo vam i u obrani jedna pomoć“.
I ako to nije bio dovoljan impuls da se nešto promijeni u glavi, onda ništa nije moglo više pomoći. Pa ni četiri izmjene. Hajduk je nastavio kendavati. Bez pritiska u sredini. A vrijeme je bilo dobro, teren idealan, 32.000 tvojih gledatelja.
Tek ulaskom Kalinića i velikim rizikom u igri Hajduk je stisnuo Rijeku kako je trebalo biti od prvog trenutka.
Što je pošlo krivo? Vjerojatno ta pretjerana sigurnost u obranu koja je prošla ispit i na Maksimiru. Ovdje kod rastrčane Rijeke, koja je bila bez ikakvih psiholoških opterećenja i pretjeranih razmišljanja, nije. Trebalo je dijametralno suprotno. Samo, nije lako, uljuljaju te dobri rezultati. Zaspeš. Kako na klupi, tako i na terenu.
A statistika je tragična.
Pukštas je imao samo 18 dodira baluna (Kalik 18, Benrahou 18, Odjidja 17), Sahiti 20, Krovinović 32. Goda, Selahi i Galešić su imali po 3 presječena baluna, kod Hajduka jedino Uremović 2. Goda i Selahi su imali po 5 oduzetih baluna, Pašalić 4, Smolčić i Radeljić po 3, kod Hajduka samo Žaper 4 i Kleinheisler 3.
Postoji još i mogućnost kako su pripreme kod Hajduka bile u potpunosti promašene pa da igrači ni ne mogu trčati. Odgovor na to pitanje dat će sljedeće utakmice.
Ništa. Za prolivenim mlijekom ne treba plakati. Glave treba dignuti gore visoko. Vratiti se jači. Dokazati svima kako ono jučer nije ogledalo ove momčadi. I to baš u Osijeku, kao i prvi dio.
I za kraj, sada, kod poraza bi se mogla bacati floskula s početka „kako ništa nije izgubljeno i da ima dosta do kraja prvenstva“. S tom razlikom da treba biti i ogromna, iskrena doza samokritike, svih redom.
Samo tako se može naprijed.
