Hajdukovi navijači se još uvijek čude odlukama Jovića ili VAR-a. Nakon 20 godina ovakve sudačke organizacije. Prekršaj na Livaji je počeo ranije, prije obostranog potezanja. Igrač Varaždina je zamahnuo rukom iza svog tijela kad ga lopta pogađa. Proširio je obujam tijela. Sudac nije svirao zaleđe Uremovića, dakle VAR mora dokazati da je isto bilo.
I što službeni Hajduk radi? Prijavljuje nakon utakmice izdušene balune?! S druge strane sudačka komisija već tjednima donosi smiješne odluke. Kao da priprema teren. Onda naši mediji čak popiju i prenose priču o preglasavanju u njihovom odlučivanju. Što službeni Hajduk radi to vrijeme? Šuti. Nismo u dobro s HNS-om, ali prešutno smo OK jer eto u vrhu smo pa se ne treba zamjerati. Kao naivni janjčić veselo pasemo, skakućemo i igramo se dok slušamo oštrenje noža.
Dakle, tako nam je kako nam je. Pokrijmo se ušima i šutimo i dalje. Ne treba se svađati i kmečati. Neka nas uvjere i da je ovo u Varaždinu bilo u redu. Sanjajmo o nekakvom udruženju prvoligaša. Eto, klubovi jedva čekaju da se ujedine s Hajdukom dok ih netko drugi hrani stalnim transferima.
Nakon toga, svake sezone, dođu europska natjecanja gdje suci i nisu smiješni. I Hajduk opet nema rezultat. E, tu sad već priča postaje čudna. Koliko smo mi stvarno dobri u ovom sportu zvanom nogomet?
Nekad je momčad bila sklopljena od juniora, nekad od sumnjivih pojačanja, nekad od smiješnih trenera… uvijek je nešto bilo. Sada Hajduk ima odličan proračun, skupu seniorsku ekipu. Međutim, rezultata i dalje nema. Bodovno smo na razini i tih nekih sezona kad smo se mučili s novcima.
Što se događa u glavama igrača, nejasno je. Priča o kvaliteti igre staje u ovoj Karoglanovoj izjavi: “Utakmica je bila jako nervozna, to nam je odnemoglo. Trebali smo biti dovoljno iskusni i donijeti bolje odluke. Bilo je puno prekida i puno nervoze.”
Na tragu je onoga što i ja mislim o ovoj utakmici prije nego je istu odaslao u eter. Nažalost, u nekim medijskim objavama i dalje postoje analize kako je Hajduk dobro odigrao?! Čemu to? Čemu štiti ikoga?
Hajduk mora biti odrastao i dovoljno jak da pretrpi kritiku i kad je loš. Svi moraju biti mentalno jači pa neće biti tih dječjih opravdanja o izdušenim balunima ili samostalnih odluka kako igrati. A u Varaždinu je Hajduk jednostavno bio loš.
Hajduk je dobro otvorio i nakon toga su se igrači potpuno pogubili. Prebrzo se dolazilo na zadanu poziciju i nakon toga bi prolazile sekunde dok bi se iz iste izašlo. Napad bi se resetirao do iznemoglosti. Kad bi se i došlo u čistiju situaciju bilo je previše dodira čime bi se sve opet usporilo.
Navijači to često brkaju s nezalaganjem, a u stvarnosti radi se o prevelikoj želji. Jednim dijelom za samodokazivanjem, a drugim o dijeljenju lekcija drugima kako treba igrati. A u stvarnosti sam griješiš.
Karoglan je na poluvremenu mogao izvaditi jedno 6-7 igrača. Zaslužili su. Igru su napustili Sahiti i Krovinović. Problem je bio dobro detektiran, ali je bio preširok da bi ga se tako jednostavno riješilo.
Zbog te nervoze griješilo se u osnovnim stvarima. U svakoj liniji. Stoperi su se do iznemoglosti dodavali prvenstveno jer im se igrači sredine nisu dovoljno nudili. Uz to, bekovi odu prerano gore i oni jednostavno ostanu bez opcija. Ljuti zbog takvih situacija bili su nekoncentrirani pa bi stajali desecima metara daleko od prve linije suparnika. Bespotrebno se gubila gomila vremena dok bi uopće napad počeo. Kao da Hajduku pobjeda ne treba. Taj dio se često miješa s nepotrebnim srljanjem u igri, a u stvarnosti je samo alibi. Pokušaj dijeljenja lekcija drugima. I što se dogodi? Dekoncentracija se prenese na ostatak igre pa Šarlija kasni u duelu, radi nepotreban prekršaj koji je bio za javnu opomenu ili neprecizno dodaje. Uremović s druge strane preuzme na sebe dijeliti duge balune.
Sredina Hajduka se u prvom poluvremenu sakrila. Prebrzo bi nestala kao rješenje između linija. I tamo bi ostali čekajući nekim čudom balun. Naravno da se nije dogodilo. Nije ni moglo. Oni bi bili ljuti što nisu dobili pravovremeno balun od zadnje linije. Krovinović je imao dodavanja 37/39. Svjetski učinak od 95 %. Ali gotovo sva su bila alibi. Pukštas je imao ponovno gomilu duela (13/23), 2 presijecanja, 1 oduzeti balun, ali je užasno spor kad i primi pravi balun između linija. Prava vridna pčela radilica, ali nema ono prirodno pustiti balun ispred sebe, već uvijek slijedi okretanje oko svoje osi. A dok to napravi cijela vezna linija suparnika je već ponovno ispred njega.
Sahiti je bio Sahiti. Pojela ga je nervoza osobnih pogrešaka. Zaslužio je javnu opomenu zbog kašnjenja, slično kao i Šarlija. Kada bi došao u poziciju za centaršut ili jednostavno dodavanje to ne napravi nego dalje iskomplicira. A nervoza se samo nadograđuje. Iz minutu u minutu postaje sve veća. I prenosi se na ostale suigrače.
Brekalo je kao i uvijek bio željan igre s čak 74 dodira, ali i opet s velikim brojem izgubljenih baluna (31). Međutim, kod njega se uvijek vidi živost, neko događanje. U ovom gustom rasporedu je trebalo ipak igru više bazirati njemu na bok. Livaju se ugušilo u zadnjoj liniji Varaždina. Čovjek mu je stalno bio na leđima, igrači skriveni. Srednji red ga traži u mogućim i nemogućim situacijama kada ima i puno boljih rješenja pa je igra Hajduka čitljiva. Suigračima, kad ne dobiju balun u čistim situacijama, nervoza raste.
Jedino vrijedno spomena riječi nogomet u prvom poluvremenu su bile Livajine asistencije Kaliku i Brekalu. Onako kako balun mora ići protiv ovakve obrane. Iz prve. Protrčavanjem u prostor.
Puno premalo je toga bilo.
Sigur je imao jedan pokušaj centaršuta, Diallo 3. Dobili su obojica veliki broj duela i tu nije bilo problema. Međutim, bili smo osakaćeni za tu širinu linija u napadu. Previše jednostavno, previše čitljivo.
U drugom poluvremenu Hajduka je počastio Dabro. Crveni karton koji je trebao značiti ogromnu razliku na terenu, ali se to nije dogodilo. Hajdukova klupa je 20 minuta gledala kako Uremović nabija kende (2/7) umjesto da se igra raširi. Od linije do linije. E, tu bi Krovinović došao kao zlato. Ili Odjidja. Nervoza iz prvog dijela samo je rasla…
Ovako, igrali smo bespotrebno s 2 stopera, Diallom i Mikanovićem na jednog suparničkog napadača. Dino niti jednom nije imao pokušaj centaršuta. Tek u 72. minuti ulazi Hrgović kojem je trebalo osloboditi puno više prostora, ali…
I tako, izgubili smo 2 boda, što smiješnim odluka sudačke organizacije, što vlastitom nervozom i greškama, kako na klupi tako i na terenu.
Karoglan mora pronaći načina objasniti igračima takve greške koje se godinama ponavljaju. Nekad iz prevelikog približavanja igračima pa se izgubi hijerarhija. Nitko na terenu ne smije sam odlučivati kako će se igrati. Ali, jednako tako se teško vratiti iz tih postavki u “oštri mode” jer igrači shvate preosobno. Tanka je ta linija mrkve i batine koja može odvesti u potpuni raspad.
I kao i obično odmah započnu priče o smjenama, o potpunom neznanju trenera, igrača, predsjednika, čistača prozora… kriva je Torcida zbog baklji, krivo je more. Jednostavno, nagomilala se silna energija želje za titulom ovih godina. Razumljivo je neracionalno razmišljanje.
Hajduk mora bolje na svim poljima, ali ne treba raspadati klub po šavovima.
Tablica je uvijek mjerilo. Hajduk je puno toga prokockao, ali prvenstvo još uvijek nije izgubljeno. Samo, bit će vrlo brzo ako se glave ne preslože. Možda već danas (u slučaju pobjede Rijeke) nećemo više sami odlučivati.
Slijede 3 utakmice koje se (opet) moraju dobiti. Psiha mora biti na puno višoj razini nego u Varaždinu. Svojeglavost se treba izbrisati jer nijedan pojedinac nije ispred kluba. Moramo igrati timski, a ne pojedinačno. Želja se mora pravilno usmjeriti.
Na treneru je sve ove definicije sprovesti u djelo. Pojedinačno i grupno objasniti. Imamo dovoljno znanja i srca koje treba pravilno usmjeriti. Vremena je sve manje.
