Na krilima publike Hajduk je, na kraju rezultatski čak i uvjerljivo, prošao Koper i plasirao se u 3. pretkolo Europske lige (EL). Niti ova utakmica nije bila lišena drame, tako karakteristične za Hajdukove europske nastupe. Bijeli nisu briljirali, pogotovo ne u prvom poluvremenu, važnost utakmice vidno je sputala momčad, a primljeni pogodak na samom kraju poluvremena unio je i dodatnu nervozu. Treći pogodak donio je otpuštanje kočnica, pa je do kraja Hajduk mogao još i teže poraziti goste iz Kopra.
Trener Burić odlučio je riskirati na početku, sačuvati Ohandzu na klupi, a utakmicu započeti s Tomislavom Kišem. I bio je to pravi potez, plavokosi golgeter već u 2. minuti je donio Hajduku vodstvo, spremivši odbijanac nakon nezgodnog udarca Roguljića. Upravo ovakvi, “mali”, golovi su Kiševa specijalnost, ali oni nisu posljedica slučajnosti, već činjenice da Kiš uvijek traži takve situacije u kaznenom prostoru. Naslušali smo se do sada kritika na njegov račun, paušalnih ocjena kako je to igrač koji samo daje “bezvezne” golove (kao da se nogomet ne igra radi golova); ali Kiš je pokazao da je i puno više od toga, to je igrač koji je u stanju zagraditi loptu, koji ima krasan osjećaj za igru i suradnju, koji je tehnički potkovan, konačno, protiv Kopra je pokazao da je itekako u stanju raditi i pritisak na protivničku obranu. Naprosto je nevjerojatno da takav igrač do sada nije mogao dobiti pravu šansu, nekoliko utakmica u nizu, pogotovo u konkurenciji kakvu je imao na svojoj poziciji. Jasno je da su s trenerom Burićem zapuhali i neki novi vjetrovi, svaki igrač koji se svojim zalaganjem nametne na treningu, dobit će priliku i na utakmici. Pa tako i Hajduk ima svog nenadanog junaka, Tomislava Kiša, igrača utakmice.
Spominjući junake ove utakmice, bilo bi nepravedno zaboraviti i preporođenog Miju Caktaša, koji je nakon slabijeg prvog poluvremena, u nastavku odigrao izvrsno, i to u oba smjera. Siguran na lopti, inteligentan u postavljanju, trkački raspoložen. Znanje nikada ni nije bilo upitno. Posebna priča je Jefferson, igrač koji je Hajduku tako očajnički nedostajao mdash; odličan u duelu, defenzivno iznimno odgovoran, s fantastičnim radijusom kretanja i čitanjem igre. Pogodak kakav se rijetko viđa samo je bonus, definitivno se radi o igraču koji je Hajduku donio obrambenu čvrstinu i, prije svega, duel igru, što je rak rana ove mlade momčadi. Tudor, Balić, Pejić, Roguljić su igrači koji teško odgovaraju na snažnog i agresivnog, ponekad i grubog, protivnika. Ali to su stvari koje orijentacija na mlade igrače nužno nosi i to, jednostavno, treba istrpjeti. Malo je igrača kao što je Nikola Vlašić, još jedan od onih koji je utakmicu protiv Kopera odigrao na visokom nivou, koji su u stanju s nepunih 18 godina nositi protivnika na leđima i glatko dobivati praktički sve duele. Također, normalne su i oscilacije u igri tih mlađih igrača, a treba se naučiti i nositi s pritiskom kakav ovakve, važne, utakmice donose. Sama činjenica da je ova momčad Bijelih u stanju dati četiri gola, čak i u uvjetima kada 4mdash;5 igrača odigra na donjoj razini svojih mogućnosti, dovoljno govori o potencijalu koji leži u ovim mladim momcima. Neprimjetni Balić, impresionirani Pejić i Fran Tudor, kojem gotovo ništa nije polazilo za nogom, neuobičajeno nesigurni Nižić, te standardno neodgovorni Roguljić, zasigurno mogu puno bolje. Dodajmo tome i novi kiks kapetana Milovića, preko kojeg je ponovo postignut pogodak, i jasno je da prostora za napredak ima napretek.
Ovog puta su i izmjene donijele dodatni impuls, pogotovo se to odnosi na Malokua, koji je svojom energijom bitno podignuo momčad. Maglica je zabio neposredno nakon ulaska, dok je važan i nastup Sušića, iako popraćen zvižducima nakon zadnjih izjava njegovog oca, s kojim će trener Burić dobiti na širini kadra.
Ako su se u Hajduku odlučili za ovakav put izgradnje momčadi, koji je vjerojatno i jedini ispravan, onda je od ključne važnosti biti uporan i strpljiv. Stoga je lijepo vidjeti da trener Burić ima riječi ohrabrenja za Frana Tudora, koji je odigrao možda i najlošiju utakmicu otkako je došao u klub. Bekovska pozicija u današnjem nogometu je možda i najzahtjevnija, te je potrebno dosta strpljenja i rada da se igrač privikne na sve specifičnosti koje ona traži. Ono što je bitno, mladi Tudor, jednako kao i njegova alternacija Josip Bašić, imaju sve predispozicije za postati vrhunski bekovi, na njima i struci je da to i sprovedu u djelo. Isto vrijedi i za Vlašića, Balića, Roguljića, Malokua, Pejića, Juranovića, Tomu Bašića…
Valerio Zelić
