Lokalno trenirani igrači mdash; izraz koji je široj javnosti postao poznat nakon što je Hajduk prijavio Lokomotivu za lažiranje zapisnika sa susreta, jer su prijavili igrače koji ne zadovoljavaju kriterije. O čemu se radi:prema Propozicijama natjecanja 1. HNL u članku 15, stavak 10, klubovi u zapisnik svake utakmice moraju prijaviti četiri lokalno trenirana igrača. To su igrači, bez obzira na državljanstvo i dob, koji su u tom klubu proveli minimalno 36 mjeseci između svoje 15. i 21. godine života.
Smisao ovog pravila je da se potiče razvoj vlastitih nogometaša, ulaganje u omladinske pogone i time se indirektno pomogne budućnosti domaćeg nogometa. Ovo je jedna od metoda koju primjenjuju u mnogim ligama, pa tako u Engleskoj čak 8 igrača od 25 moraju biti “lokalno trenirani” te se predlaže da se taj broj digne na 12. U UEFA natjecanjima po prijavi za iste morate imati 8 vlastitih igrača.
Unatoč Hajdukovoj prijavi Josip Brezni, povjerenik za natjecanja, nije ništa napravio po tom pitanju, a kao opravdanje spominjao je usmeni dogovor klubova da se Pravilnik ne poštuje (!?) ili, kako bi se to u nekim drugim vremenima kazalo, da se ne treba zakona držati kao pijan plota…
Nogometplus je stoga napravio analizu svih zapisnika sa susreta ovogodišnje sezone Prve HNLmdash;a i ono što se da vidjeti je da delegati utakmica uopće ne brinu o lokalno treniranim igračima, jer niti provjeravaju ono što im klubovi prijavljuju, niti stavljaju opaske kada se to ne poštuje. Čak je kod nekoliko susreta primijećeno da bi delegati u zapisnike pisali redne brojeve igrača iz zapisnika umjesto njihovih brojeva na dresu. Osim što je žalosno da se krše pravila, još je poraznije da se ne brine o budućnosti domaćeg nogometa mdash; jer se mladim igračima ni garantirana kvota ne omogućuje.
Analizom dolazimo do podatka da najporaznije brojke imaju čak dva prvoligaša mdash; Istra 1961 i Lokomotiva koji jedini u cijeloj sezoni niti jednom nisu uspjeli prijaviti sva četiri lokalno trenirana igrača. Kod Lokomotive je to zato, jer su to igrači većinom lokalno trenirani u Dinamu, a kod Istre jer se očito više nade ulaže u dovođenja igrača sa strane, nego razvoju vlastite omladinske škole. Da ironija bude potpuna preko 3 milijuna kuna Grad Pula izdvaja za svog prvoligaša koji će uskoro sadašnjeg vlasnika Ščeglova mijenjati novima, između ostalog, i za rad s mladima.
Ni Dinamo i Rijeka se nisu iskazali s točnošću podataka u zapisniku, pa su tako u samo par kola ove sezone uspjeli popuniti sva četiri igrača poniklih u vlastitim omladinskim školama (imali bi uvijek točno navedene neke igrače, ali ne sva četiri). Iznenađujuće je da su i Osijek i Zadar (koji imaju rasadnike talenata) samo u 30%mdash;ak susreta imali sva četiri igrača za prijavu. Najbolji klubovi, koji su skoro svaki susret imali točno prijavljena sva četiri vlastita igrača su Split, Slaven Belupo, Hajduk i Zagreb. Zašto kažemo skoro? Jer postoje neki granični slučajevi kao mladići koji imaju 17 godina, a igraju od 15. u svom klubu (dakle nisu prošle tri godine, ali sigurno da smislom odgovaraju ovom pravilu). Postoje i neki susreti na kojima je delegat pogrešno unosio brojeve iz zapisnika, ne dresa, te postoji nekoliko susreta u kojima delegat ne bi ni naveo koji su to igrači lokalno trenirani… pa tako i ovi najbolji imaju pokoji susret s greškama u zapisnicima.
Zanimljivo je da je Dinamo, skoro redovito, prijavljivao Arijana Ademija (iz Šibenika), Marka Pjacu (iz ZETmdash;a, Lokomotive) i Marcela Brozovića (iz Hrvatskog Dragovoljca i Lokomotive), a Rijeka Josipa Brezovca (Varaždin, Novi Marof, a došao iz Dinama s 26 godina), Ivana Vargića (Đakovo, Osijek, Vukovar), Vedrana Jugovića (Osijek)pa čak i Ivana Tomečaka (Dinamo).
Klubovi, kako sami kažu, imaju problema s ispunjavanjem ovog uvjeta. Žalosti da u vrlo siromašnoj ligi, kakva je naša, od petnaest igrača se ne mogu pronaći makar četiri koja je klub odgojio. Ima li smisla i dalje igrati nogomet u takvoj zemlji? Za koga ti klubovi postoje, ako ne da okupljaju mladost i promoviraju nogomet? Kakva je onda budućnost hrvatskog nogometa? Puno pitanja na koja odgovore i tako znamo…
Renato Čupić, Kalun, Valerio Zelić, Karlo Propadalo, BI
Ovaj tekst nastao je uz potporuFonda za pluralizamu sklopu projekta Demokratizacija sportskih klubova i saveza te pravo na javno informiranje kao podloga za šire društveno djelovanje.
