Ovaj su se tjedan možda i najjasnije iskristalizirale dvije Hrvatske, pretjerivanje bi bilo tvrditi da su to samo dvije nogometne Lijepe naše. S jedne strane imali smo priliku svjedočiti družbini koja sa sjevera Jadrana zaziva svojevrsni povratak komunizma, u kojem bi se kao i CSKA i ostale državne klubove, ovaj put u vlasništvu pravih “domoljuba”, financiralo novcem raje. Ko šljivi marvu, nek’ pati, a banditska kamarila će znati potrošiti njihov novac. Kao da sve što je takav sklop napravio sportu i nogometu nije bilo dosta.
S druge strane, kad se čovjek makne od ovih redikula, iz čijih redova dolaze i gluposti o nekakvim superkupovima, negdje dolje južno od Svetog Roka događala se jedna, za ove naše prilike i poimanja demokracije, nevjerojatna stvar. U krajnje transparentnom natječaju, gdje se doslovno, ali doslovno – do posljednje sekunde nije znalo tko je pobjednik, stručnjaci su za Naš Hajduk odabrali idejno rješenje za tematski park koji bi uljepšavao Poljud i označavao sve one koji su sudjelovali u zapravo nedoživljenoj svjetskoj stvari: otkupu nogometnog kluba od strane navijača po tržišnoj cijeni (na južnom dijelu Jadrana očigledno je ljudima ‘sjelo’ da više nismo u komunizmu i da vrijede tržišna pravila). OK, ovakva transparentnost u normalno uređenim državama i nisu neka baš pretjerana rijetkost, ali u Hrvatskoj da je transparentan netko koga zakon na to niti ne obvezuje je ravno pojavi ET-a na stočnom sajmu u Slavoniji.
Moram reći da se u vizualno razumijem kao Mara u nešto krivo, tako da nisam baš neka referentna vrijednost za arhitektonsku kritiku rješenja. No, ono što me oduševljava je simbolika koju vidim. Naizgled razbacani elementi, koji u jednoj točki postaju riječ Hajduk jednostavno mi simbolizira sve navijače ovog kluba. Mi smo heterogeni, nemamo ista vjerska, politička, životna, hranidbena i ina stajališta, ali u jednoj točki svi zajedno postajemo Hajduk i to je jedino bitno, jedino se to računa. Divna simbolika, divna. I onako, osobno, baš bih želio da ekipa iz Našeg Hajduka ovim parkom oda i počast onome koji je bio predvodnik na startu. Bilo imenom samog parka, nekim memorabilijama, nečim, mislim da je Žan Ojdanić zaslužio to. Bar mi Hajdukovci znamo da je simbolika bitna.
Za kraj, dvije crtice koje ne smijem izostaviti nikako. Prvo, Željko Kopić osvaja svojim komunikacijskim pristupom. Ništa žestoko, ništa euforično, samo smisleno i jasno, to je za sad njegov smjer komunikacije, dosta neobičan kad su Hajduk i Dalmacija u pitanju, ali baš zato i jest osvježenje. A drugo, Danijel Subašić pokazao je još jednom da će kad ovaj rat se završi biti jedan od rijetkih prvotimaca nogometne reprezentacije koji će moći ponosno kazati da nije bio pizda u turbulentnim vremenima i da je imao svoje ja. Bravo Suba.
Sutra je posljednja utakmica ove jeseni. Treba se pripremiti za razdoblje bez Hajdukovih obveza i vrijeme medijskih naklapanja tko odlazi, a tko dolazi. Nadajmo se da neće biti više od tri potresa i dva šoka na Poljudu u hanzičnoj vasioni medija. Svim ljubiteljima bile boje, ali i svim poštenim ljudima dobre volje, sretni blagdani od Piksija.
Stanislav Mamić Piksi
