Hajduk nikada nije bio samo nogometni klub, to je valjda svima jasno. Kako objasniti činjenicu da u istom tjednu, ma u istom danu, navijači uspijevaju prikupiti više od 4 milijuna kuna u akciji projekta donacija Ili jesmo ili nismo, dok s druge strane prva ekipa tog istog nogometnog kluba gubi od najslabije momčadi lige i ispada iz Kupa? Dok članovi kluba svakodnevno i sa religijskom odanošću doniraju i prikupljaju sredstva, njihova momčad na terenu čini apsolutno sve da im podapne noge i pokvari planove prikazujući igre, koje bi i najvećeg optimista otjerale u kliničku depresiju. U toj hajdučkoj dihotomiji, u tom neskladu rezultata i ideala, trenutne stvarnosti i onog višeg cilja nemoguće je ostati hladan i priseban. Hajduk nas kontinuirano vodi do ludila i natrag u beskrajnim ispitima jobovske(ili hajdučke?) ustrajnosti.
Hajduk, to je isto tako svima jasno, ne igra dobro. Problemi u organizaciji igre, stvaranju prilika više su nego evidentni, a zadnja utakmica protiv Splita samo je konačna potvrda stanja koje traje već neko vrijeme. Izostao je trenerski rukopis i stil, dojam je bio više nego loš. Spominjali smo probleme sa igrom i na ovome istom mjestu međutim situacija se nije pomaknula na bolje, dapače bila je to prava nogometna agonija, koja je kulminirala na Parku mladeži. Mnogi će reći da je ispadanje iz Kupa mala cijena, ako će se stvari pomaknuti na bolje. Prvi potez je dakle odrađen, Pušnik je već prošlost, a izbor novog stratega bilih biti će velika i najvažnija odluka vodećih ljudi kluba, a sada je već očito i jedna od najvećih medijskih priča prosinca.
U svom, tabloidnom stilu dio domaćih medija već je počeo s nagađanjima i guranjima kandidata na klupu bilih. Red senzacionalizma, clickbait naslov i rubrika “Kucamo na vrata zaboravljenih asova”. Krenulo je licitiranje, imena su već dobro poznata. Ešalon poznavatelja mentaliteta, koji su u nedostatku poslovnih ponuda uvijek nekako slobodni i tek pokoji novitet na manje-više vječno istoj kandidacijskoj listi. Fascinantna je zapravo ta potreba da se nekoga kroz novine “gura”, direktno ili suptilno, sasvim je svejedno. Kao da ne shvaćaju da je konačni produkt zapravo redikulizacija kandidata. Odavno smo se prestali čuditi medijskoj manipulaciji, tendencioznom i malicioznom pristupu kad je Hajduk u pitanju. Navikli smo na obezvrjeđivanje i ruganje, već znamo što slijedi, nepogrješivo možemo pogoditi imena koja će se pojavljivati. U predstojećim danima nagledat ćemo se opipljive zlobe, cinizma, agitiranja, napada… Hajduk je mamac za publiku i klikove, ali i lešinare svih vrsta, posebno one domaće.
Mario Branco pred sobom ima ogroman zadatak, izabrati najboljeg čovjeka za ovaj Hajduk. Trenera koji će donijeti napredak, prekinuti ovo mučenje, a igru učiniti smislen(ij)om. Zbog svih medijskih pregaoca zloće i licemjerja, zbog lešinara koji će nahrupiti važno je pametno i razborito odabrati novog trenera.
Zbog njih, ali još više zbog svih nas. Zbog članova, zbog navijača, zbog onih koji vjeruju u bolji i veliki Hajduk. Trenera koji bi barem malo približio nogometnu stvarnost idealima kojima težimo.
