Nema gledanja u prošlost. Što je bilo, bilo je. Gurnuli smo nogom bogatu kantu s mlijekom i sad imamo potpuno novu situaciju. Ponovno moramo musti HNL kravu. Očekuje nas još 15 kola i dok Hajduk sam o sebi odlučuje za osvajanje titule, dobro je. Kad ne može bolje.
Ipak, za početak, vratimo se trenutak unatrag. Trenutno imamo još uvijek rekordnu sezonu po broju bodova (42) nakon 21. kola, ali tek s jednim više (41) od Tudora 2014. , Kopića 2018. i Dambrauskasa 2022. godine. Tih dana Hajduk je imao prilično manji proračun, a samim time i puno lošiju momčad. Tako da će ovim ritmom osvajanja bodova, bez osvajanja naslova, ova sezona sasvim sigurno biti neuspješna. Primjeri sastava:
15.12.2013. (Hajduk-Rijeka 2-2): Kalinić-Mikanović, Maloča, Milović, Jozinović – Vršajević, Bradarić, Anđelković – Bukva, Kouassi, Bencun
02.12.2017. (Rijeka-Hajduk 1-2):
Letica-Tudor, Ismajli, Savvas, Memola-Kožulj, Radošević, Hamza, Bašić-Erceg, Ohandza
21.11.2021. (Rijeka-Hajduk 2-3)
Kalinić-Simić, Katić, Elez, -Lovrencsics, Fossati, Krovinović, Melnjak-Sahiti, Livaja, Biuk
I dok će drugi uvijek pronalaziti neke alibije za ovog ili onog igrača, ili igru, stava sam da je valjda više došlo vrijeme za kraj takvog razmišljanja. Zbog toga što je to svojstveno gubitnicima ili onima koji se bore za na primjer treće mjesto. A ako je to cilj, onda oprostite, mogu se složiti sa svakim alibijem.
Tko je od igrača u prve dvije utakmice pokazao svoju najbolju formu (dodajmo nekima i one dvije s kraja prvog dijela sezone). Formu koja je dostojna velikog zadatka, bitke za titulu. Pri tome mislim i na trenera.
Jednostavno, nitko. Kalinić, Brekalo i Uremović bili su bolji od ostalih u Osijeku i na jednoj vrlo visokoj razini. Protiv Rijeke se nikog nije moglo izdvojiti. Pri tome možemo pričati o solidnoj igri pojedinaca u nekom dijelu utakmice, kao na primjer Pukštasa i Krovinovića, ali su i oni bili daleko, daleko od svojih najboljih izdanja. A Hajduk u borbi za titulu treba sve na vrhunskoj razini. Na “uvijek nezgodnom” gostovanju u Osijeku je i Rudeš bolje izgledao u polju, a u Puli jučer ti strašni Osječani nisu stvorili priliku.
Ne treba veličati nikoga, jednostavno smo najjači. Gledajmo samo sebe. Sportski respekt da, prema svima, ali i stav “mi smo ti koji ćemo biti prvaci”. I isto pokazati na terenu. U svakom duelu. Tada Rijeci ne bi palo na pamet “igrati hrabro”.
I sad se vratimo na početak teksta. Zaboravimo prošlost. Od onog početka sezone i “ova utakmica s Rijekom ništa ne odlučuje”, došli smo u fazu “moranja”. Hajduk jednostavno mora napraviti niz pobjeda protiv onih: “neopterećenih”, “koji nisu zabili gol mjesecima”, “u seriji dobrih igara”, “dobro posloženih”… i ne znam sve kakvih, kako bi dočekali novi set derbija u vrhu.
Bili se cilo vrime bore s brzinom odigravanja, postavljanja i donošenja (napadačkih) odluka. Naravno, svjestan je toga i Karoglan. Pokušava i kroz intervjue često nekako provući tu misao. Nikad direktno, kako ne bi uvrijedio pojedince, više onako za sebe.
Od pojačanja se svakako očekuje iskorak u tom pravcu jer su oni koji su duže u klubu osakaćeni stečenim navikama kod prethodnih trenera (i Karoglan je jednom provukao riječi “stare navike”).
Brekalo (više) i Kleinheisler (manje) su igrači koji u prvom koraku naprave razliku. Samim time ubrzaju i ostale. Što više vremena “naprave” dugima, Hajduk će biti opasniji. Što drugi “naprave” više vremena njima, Hajduk će biti opasniji.
Danas ćemo se valjda više pomaknuti dalje od praktički jedinog automatizma (Dambrauskasa) s lijevim bekom koji odavno nije Melnjak. Možda konačno uspijemo izolirati krila na boku u čistim situacijama jedan na jedan (ili čak i boljim), odnosno bekove da iskoriste njihov ulazak u sredinu. Trebali bi više koristiti šut s poludistance, naravno, šireći prostor na bokovima. Očekujemo i bržu tranziciju sredine nakon oduzetog baluna, umjesto bespotrebnog vraćanja u obranu i usporavanja. Moramo brže, bolje i spretnije koristiti međuprostor.
Ovo “valjda, možda, trebali, očekujemo i moramo” jednostavno danas mora postati “konačno smo uspjeli”.
Onog vremena s početka drugog dijela prvenstva svakim kolom sve više nestaje. Igrači i trener moraju shvatiti da se na terenu od njih očekuje preuzimanje rizika. Rizika, koji to i nije ako imaš potrebnu kvalitetu. Naravno, ne treba ni bezglavo srljati i paničariti.
Ljudi oko Hajduka iz navike osvajanja drugih, trećih i četvrtih mjesta pronađu olako opravdanje za sve što se događa, a i za svakog igrača ljubimca. Ili budu nepopravljivi optimisti kao Stipe Plazibat u podcastu Iza Pjace, koji će ipak priznati da ovo trenutno ništa ne valja. S druge strane opet imamo i one koji će nekontrolirano sve popljuvati i nazvati stvari apsolutnom katastrofom?!
Jednostavno, previše emocija i ljubavi, a premalo trezvenog razmišljanja. Hajduk ima kvalitetne igrače koji nisu na svom vrhunskom nivou. I to treba jasno reći. Ne treba maziti nikoga. Ima Hajduk i mladog perspektivnog trenera koji se dokazao sjajnim nizom, ali se očito i prepao prilike koju ima.
Apsolutno se ne slažem s onim tezama kako Hajduk uvijek uprska kad je nešto bitno. Ne, Hajduk je osvojio dva kupa gdje svaka utakmica odlučuje. Sam po sebi, nameće se zaključak: Hajduk uprska kad kalkulira.
Dakle, ne treba puno za novi šampionski niz. Samo posložiti razdrmane kockice. Tada će i Bog kojeg često Karoglan zaziva u svojim istupima biti milostiv. Neće se pričati o “čudnim Njegovim putevima”.
Sport je prilično egzaktna znanost, samo rezultat je pokazatelj.
Dinamo ponovno poklanja, kao da se deru: Uzmite. Pa uzmimo više. Počnimo od Slaven Belupa.
