facebook status dotičnog Tomislava Zbožineka, kojeg je u razdraganom tonu na svom službenom profilu Zuckerbergove društvene mreže podijelio Zdravko Mamić – točnije – PR stručnjaci koji vode njegov službeni profil i koji su za to (vjerojatno) i plaćeni.
Ovakve statuse, konstrukcije i u suštini demagoške gluposti koje s realnošću i činjenicama veze nemaju, u pravilu ignoriramo. No s obzirom da je riječ uvijek o jednim te istim floskulama (podmuklije il banalnije upakiranim u isti kontekst), te da su gotovo svi mediji ovu objavu prenijeli kao da je riječ o nečem relevantnom i spomena vrijednom, red je da jednom i ovakvoj gluposti pristupimo kao i svemu ostalom što radimo.
Za početak, da nešto raščistimo. Službeni facebook profil Zdravka Mamića, na čiji je inbox poslan tekst podrške optuženom za… najbolje da se podsjetite, otvoren je na dan kada je (danas) ‘savjetnik’ Dinama sazvao konferenciju za novinare u luksuznom hotelu Sheraton povodom demantiranja medijskih napisa da je naručio ubojstvo glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana.
O nebulozama, lažima i demagogiji koje je tada (između ostalog) na nacionalnoj televiziji iznosila privatna osoba Zdravko Mamić (uz vjerojatno iz privatnog džepa plaćen najam luksuzne konferencijske sale) već sam pisao, pa preporučujem da u duhu vođenja konstruktivne rasprave pročitate. Poanta naglašavanja trenutka i razloga otvaranja službenog profila na najvećoj društvenoj mreži je ta da se bez ograđivanja složimo kako je isti otvoren i vođen isključivo u PR svrhe.
Riječ je o klasičnom PR alatu kojeg javne osobe (i one koje se tako osjećaju) koriste za kreiranje javnog mišljenja i stvaranje željene slike o sebi u javnosti. E sad, jesu li ljudi stvarno toliko blesavi pa da u pristojnom broju misle da po tim profilima kasno navečer prčkaju jedna predsjednica, il bivši premijer (koji je usput budi rečeno u zanimljivom trenutku naglo izgubio entuzijazam za komunikaciju s građanima) – stvarno ne znam. Činjenica je da mnogi (ako ništa drugo) žive u uvjerenju da PR stručnjaci zaposleni za vođenje tih profila zaista tijekom dana uhvate poslodavce i čitaju im poruke iz inbox-a, komentare i slično. Poput ovog na primjer.
Iznimke vjerojatno posotoje, ali dozvolite da racionalno zaključimo da je takvo što (s obzirom na trenutak kreiranja profila, te samu dinamiku i tajming objavljivanja sadržaja) u ovom slučaju malo vjerojatno, te da je (sukladno praksi većine službenih profila javnih osoba) i ovdje riječ o školskom primjeru iskorištavanja ‘publike’ i javnog prostora kojeg pružaju društve mreže – isključivo u poslovne svrhe.
A sada na sadržaj samog statusa.
U suštini se sva materija i kontekst statusa/otvorenog pisma u svojoj kontradiktornosti svako toliko sami pobijaju, pa ću zahvaljujuć stilu pisanja ‘puno zujanja, a malo meda’ izdvojiti dva dijela čijom ćemo kratkom analizom dočarati apsurdnost i neutemeljenost ostatka ‘otvorenog pisma’.
Pa počnimo bez nepotrebnih i patetičnih posvojnih zamjenica u uvodu. Dotični Tomislave Zbožineku (i svi koji se tako osjećaju) …
Dio prvi – prosto je fascninantan sklop i uvriježeno mišljenje da se navijači Hajduka (među njima i članovi Torcide) ne sjećaju gore nabrojanih likova, te da nisu svjesni da su im više manje svi s liste uništili voljeni klub, kojeg oni svojim modelom suvlasništva danas spašavaju. S obzirom na to da je za ‘radnog’ vijeka pristojnog dijela nabrojanih imena Hajduk osvojio i nekoliko titula, lijepo je za osvježenje vidjeti da pod ‘uništenjem kluba’ napokon više ne pričamo o rezultatima na terenu koji ovise o mnogočemu, već razglabamo o uzrocima financijske i organizacijske devastacije.
Suprotno uvriježenom mišljenju, mnogi su navijači odlazak najdugovječnijeg klupskog službenika Fredija Fiorentinija okarakterizirali kao jedan od najvažnijih događaja u novijoj klupskoj povijesti. Važnijim od kupljenih, dogovrenih il’ dodijeljenih titula, događaj koji je simbolizirao pad lokalne glave nacionalne i regionalne mafijaške nogometne hobotnice, te konačni početak temeljitog obračuna s internim kriminalcima, uhljebima i nekada igračkim, danas ‘kvazi’ legandama. Legendama, iz čijeg bi odnosa navijača prema istima cijeloj javnosti koja danas licemjerno kmeči, kuka i žaluje nad tužnim sudbinama Janice činovnice i Luke svjedoka, trebalo biti kristalno jasno koliko su navijači Hajduka sposobni odvojiti nečije sportske i ine uspjehe od onoga što te osobe dokazano rade u svojim činovničkim i ostalim javnim ulogama. Dakle, o tom smradu kojeg gospodin Zbožinek spominje – navijači Hajduka itekako su ‘pisnuli’ – dio i indirektno procesuirali, s nekima se nažalost i dan danas bore.
https://www.youtube.com/watch?v=4YjQSShvBWI
U nastavku se gospodin Zbožinek i PR stručnjaci Mamićevog facebook profila pitaju sljedeće: “Btw, kako je biti instrument u rukama Ostoje Rankovića, Arsenija Bauka, Peđe Grbina, Jovanovića i ekipice !?”.
Pa, kao i u vrijeme Tomislava Karamaraka. Divno, nadasve humano. Inače, ako nisu do sada znali – isto pitanje slobodno mogu postaviti Ultrasima, Boysima, Kohorti… i drugim navijačkim skupinama, koje su između ostalog zajedno sudjelovale u onom ‘orjunaškom’ ispadu u Francuskoj, i u njihovim su glavama izgleda sve instrument gore spomenutih političkih klaunova. Jeben domet. Nema što. Pardon my French. Idemo dalje.
Iako je prosječni čitatelj (ukoliko je upoznat tehnologijom linkanja) već mogao ustanoviti da su se navijači Hajduka (i sama Torcida) konstruktivnim, po potrebi i uličnim metodama, prvo obračunali sa svojim smradom, a zatim krenuli na šupak iz kojeg smrad dolazi, red je da se i na ovaj (sto puta viđen) patetičan dio kratko osvrnem. Za početak slikovito dokazujem tezu da su Fiorentini, Sanader, i ostali navedeni (kako se u ‘otvorenom pismu’ navodi) smradovi, zajedno s ovim kojeg su osjtetili potrebu ovakvim istupom braniti, u konačnici proizašli iz istog – ono gore spomenutog – šupka.
Inače ovaj drugi dio statusa gospodina Zbožineka počinje klasičnom tezom da su u Hajduku (dan danas!) nesposobni, a Mamić sposoban jer je 1995. godine prepoznao desetogodišnjeg Luku Modrića. To što je Modrić prema pričama tek 2000. (kao 15-godišnjak) stigao pod šape Zdravka Mamića, izgleda ne ostavlja prostora da se danas svjetski poznat nogometaš, u međuvremenu nogometno razvio. No, nek bude tako. Dapače, slažem se da je tadašnji Hajduk u mnogočemu bio nesposoban. Za zaključak ove teze samo ću primijetiti da su tu odluku donijeli ljudi koje je između ostalih birao i postavljao – od Zdravka Mamića pohvaljen stručnjak – Fredi Fiorentini. Mind blown – kako god okreneš.
I sada napokon dolazimo do meni najdražeg dijela, kojeg sam se kao navijač Hajduka u životu naslušao tisuću puta. I to donedavno (tj. dok nismo sa lokalnih smradova krenuli na šupak) isključivo od ‘svojih’ – navijača Hajduka.
“Sveučilista nam nisu ni na top 500 ljestvici u svijetu, a nogomet nam je od kad država postoji u top 20 na svijetu… A mi zapeli popravljati situaciju u nogometu – jer eto, samo to ne valja… Uzmimo za temu naše zdravstvo…” – i ode to već standardno do zaključka da bi navijači i ostali građani koji su u toj konstruktivnoj borbi aktivni – osim za uređenije i transparentnije stanje u nogometu – trebali nuditi rješenja i za sve ostale probleme ove države. Fascinantno, ali i zabrinjavajuće. Jer ovo je jasan pokazatelj koliko su građani naše države ‘aktivistički plitki’. Naime, problem (i to svaki) se ne riješava samo drečanjem i šetanjem po ulicama u raznoraznim prosvjedima, već i konstruktivnim potezima, kritikom, radom. Navijači su upravo dugoročnom primjenom isključivo onog prvog dijela to do danas shvatili. Bez toga – svaka borba je dugoročno besmislena. Jednostavno, svaka konstruktivna bobra, protiv sistema kakav je u našoj državi, bez ‘ulice’ osuđena je na propast i obrnutno. O ovom ‘obrnutom’ sam već pisao u tekstu koji je bio osvrt na euforično veličanje pobjede represivnog aparata nad slobodom govora i izražavanja. Za gospodina Zbožineka kojem ‘doista to nije jasno’ (i sve koji se tako osjećaju) izvući ću dva odlomka.
“Suštinski, promjene načina poslovanja, komuniciranja s javnošću i transparentnost u nogometu, znače postepen dolazak istih tih promjena na ostale društvene djelatnosti, a posljedično čak i na ostale poslovne grane. Jer ono što sva sistemska piskarala često vole ‘smetnuti s uma’ jest činjenica da je nogomet, osim što je sport i kao takav ima svoju društvenu vrijednost (poput obrazovanja, znanosti, zdravstva…) jednako tako i biznis. A kao i u svakom biznisu, u njegovo postojanje, rast i razvoj uključeni su mnogi segmenti iz ostalih grana gospodarske djelatnosti. Da budem slikovitiji: zamislite da konstruktivna kritična masa liječnika, pacijenata i ostalih segmenata zdravstva krene u otvoreni pravni rat sa sadašnjim načinom poslovanja i djelovanja. Načinom u kojem se ne zna tko kome i zašto plaća; tko se, kada, gdje i zašto zapošljava i postavlja na funkcije koje su od krucijalnog značaja za razvoj zdravstva. Mislite da bi oni koji su trenutačni provoditelji organiziranog i smišljenog modusa operandi pokušaj i dolazak tih promjena gledali u miru?
Što se dogodi kada netko dirne u ostale javne institucije i stanje u njima? Najavi transparentnost, racionalnost, poštivanje zakona? Na ulice izađu isti oni koji su (indirektno) najveći problem napretka našeg društva, te mašući zastavama Lijepe naše slave svoju borbu kukajući o šteti koja se radi društvu, nesvjesni da su upravo oni najveća šteta našem društvenom napretku.”
Nadam se da je simpatičnom gospodinu sada bar malo jasnije zašto.
Ostatak teksta, u kojem se moralizira o tužnoj sudbini razapetih Janica, Modrića (indirektno i odlično upakirano) – Mamića; svak s pristojnim kapacitetima do sada bi već trebao probaviti kao besmislen, promašen i jeftino populistički konstruiran zbir riječi i slova – što i jest.
Sada još malo slika.
Dakle, onima koji laju o istini i pravom stanju u državi, tu istu istinu propovijedaju ljudi poput Ivice Blažićka – TV komentatora koji je, kao mnogi čije riječi shvaćaju ozbiljno, ostao u nekom prošlom vremenu i prošlom sistemu. Sistemu u kojem je njegov način rada klasičan ‘školski primjer’ pranja mozga. Onoga što uporno tvrde da se njima i sličnima radi ovakvim i sličnim tekstovima. I sada ono još tragičnije. Po te istine i informacije hrle na portale i TV kanale klike kojoj je ovo normalna i vjerodostojna vijest?
Ne znam što da na to kažem osim da još jednom pokušam biti slikovit. Pročitajte komentare na ovaj šokantan i od državne sigurnosti bitan članak. Ok. Dio su botovi koji su plaćeni da potaknu interakciju. No, što se dogodilo u glavama onih koji ovo s kredibilitetom čitaju kada su se suočili sa strašnom spoznajom da se ta dosadna (ispostavilo se i nasilna) ptičurina u konačnici ipak vratila? Šuruje li Klepetan možda sa Srbima? Ili je ozvučen od strane sprskih špijuna? Nije sigurno.
Al je zato sigurno to da, na žalost svih koji uopće razmišljaju o otvaranju ovako primitivno vođenih portala, Blažićko i ostali udarnici istine o stanju u hrvatskom nogometu, a posljedično i društvu – gledaju isključivo vlastitu guzicu. Smišljaju (makar vjerujem da danas to već imaju u malom prstu pa ne moraju pretjerano razbijati glavu) kako će u tim ljudima izazvati one najniže, najiskrenije, na žalost i najprimitivnije emocije.
Zapitaju li se ikada gutatelji takvih portala i televizijskih postaja zašto ljudi koji im prodaju ovakav mentalni sklop, neutemeljen na činjenicama, razumu – ičem; otvoreno ne napadaju sve one puste civilne i necivilne udruge koje primaju javni novac upravo zato da bi vodile konkretne i pravne bitke za interese onih koje predstavljaju. Udio udruga koje su doprinjele dugoročnom rješavanju problema konstruktivnim pristupom samom problemu i nuđenjem rješenja, pravnih okvira i svega što je potrebno da bi se pravila igre u tom segmentu društva bar malo uredila, u ukupnom je broju mizeran.
Onima koji stvarno vide istinu o stanju u ovoj državi je jasno zašto. Jer napad na udruge koje bi trebale imati sposoban ljudski kadar, te za doprinos (dugoročnom!) boljitku društva dobivaju financijske resurse, zapravo znači napad na ono što oni predstavljaju u ovom društvu.
“Otići će Mamić, otići će Modrić, otići će Janica, zaboravit će(mo) ih, ali ”navijači” i divljaštvo će ostati.”
Istina, otići će Mamić (kao što su ‘otišali’ Canjuga i ostali), otići će Modrić (kao što su otišli Bajdo, Boban i ostali), otići će Janica (kao što su otišli Mirko Filipović, Ivanišević i ostali)… Al’ znate što će osim divljaštva ostati? Pokvareni, zločesti, korumpirani i naivni ljudi. Ljudi među kojima će, baš poput novih Modrića, Janica, Ivaniševića (u sportskom smislu) uvijek biti novih Mamića, Canjuga, Vidoševića, Sanadera, Fiorentinija, Todorića (u svakom drugom smislu)…
I zato trebamo konstantno voditi konstruktivne rasprave na svim razinama društva i provoditi još konstantniji rad na dopuni pravnih okvira koji će nove kvazi poduzetnike, direktore proizašle iz političkih jaslica i ine – što jasnije i odlučnije ograničavati u društveno štetnim radnjama. Zahvaljujući tom istom pristupu – novim sportskim nadama i talentima, te svima koji su aktivni dionici razvoja sporta, pružiti definiraniju, konkretniju i kvalitetniju slobodu razvijanja i napredovanja; edukacije, i (samo)brige nakon brzog umirovljenja.
Oni koji ne vide i ne shvaćaju da konačno rješenje ovog problema ne postoji, niti su ga pronašle puno uređenije države od naše, te da je gore spomenuti pristup istom jedini put ka boljem hrvatskom društvu, mogu se bar prestati preseravati s ovakvim i sličnim konstrukcijama. U suprotnom će ih ovaj pobjednički narod svrstati u isti koš sa smradovima koji se razumnim i potrebnim promjenama odupiru iz vlastiti interesa, i interesa onih iz čijih šupaka vire.
Tino Roso
