Zlatko Kranjčar više nije trener Dinama. Popularni Cico izdržao je na maksimirskoj klupi manje od tri mjeseca i pritom vodio klub u 16 službenih utakmica. Ne možemo reći da se radi o neočekivanom razvoju situacije obzirom na to da novinari tako nešto najavljuju već tjednima. Iznenađenje je možda samo činjenica da je Kranjčar sam podnio ostavku odmah nakon poraza protiv Rijeke umjesto da čeka službenu objavu iz kluba (koja je ionako bila neminovna). Kranjčar je tako samo nastavio niz trenera koji su se u Maksimiru zadržali veoma kratko te otišli nakon prve serije lošijih rezultata ili neslaganja s upravom, neki od njih svojom voljom, a drugi odlukom današnjeg savjetnika kluba. Zoran Mamić je jedini trener koji je “uspio” odraditi malo duži ciklus na užarenoj Dinamovoj klupi. Očito je bolje od ostalih znao pronaći zajednički jezik s sportskim direktorom (obzirom da je to funkcija koju je obnašao on sam paralelno sa onom trenerskom) i osobom koja je donosila sve odluke u klubu (zgodna je “slučajnost” što mu je ta osoba rođeni brat).
Dinamo nikad u svojoj povijesti nije bio klub koji se mogao pohvaliti da je imao dugovječne trenere, ali taj je trend postao dodatno zanimljiv zadnjih 15-ak godina kad su se stručnjaci na klupi mijenjali kao na tekućoj traci pri čemu su neki čak više puta odlazili da bi se onda opet vraćali u klub. Početak novog milenija na klupi je dočekao Marijan Vlak koji je zamijenio Argentinca Osvalda Ardilesa, a klub je od tog trenutka do danas čak 27 puta mijenjao trenera. Naravno da su neki od njih bili samo privremena rješenja, ali ipak se radi o veoma respektabilnoj brojci. Posebno je zanimljivo istaknuti činjenicu da su se brojni treneri veoma brzo nakon otkaza vraćali u Maksimirsku 128. Svojevrsni rekorder je već spomenuti vjerni klupski vojnik Marijan Vlak koji je vodio klub u čak četiri navrata. Prvi put bio je trener još 1997. godine kad je postao miljenik maksimirskih tribina nakon što je izbacio Partizan, a zadnji put je kao glavni trener sjedio na klupi 2009. godine. Međutim, on ipak nije onaj kojeg se prvog sjetimo kad govorimo o promjenama trenera u “Mamićevoj eri”. Krunoslav Jurčić i Branko Ivanković vodili su klub po tri puta stvarajući pritom neke jako zanimljive “obrasce”. Tako je recimo Ivanković otišao iz kluba u siječnju 2008. godine nakon što su mu iz kluba upućene neke veoma ružne riječi, a na klupi ga je zamijenio Zvonimir Soldo. Taj ružan razlaz nije spriječio Ivankovića da se u klub vrati samo četiri mjeseca kasnije, nakon što je Soldo podnio ostavku. Sličnu je stvar napravio i Krunoslav Jurčić koji je vodio klub, dobio otkaz i onda se vratio odmah nakon odlaska današnjeg izbornika Ante Čačića koji ga je u međuvremenu zamijenio.
Posebno je zanimljiva činjenica da je svaki trener prilikom dolaska potpisao višegodišnji ugovor iako je s obzirom na primjere iz prošlosti moralo biti jasno da je tako nešto kontraproduktivno za klub. Naravno da je postojanje višegodišnjeg ugovora ujedno značilo i veliku odštetu prilikom otkaza, ali odgovorni u Maksimirskoj 128 očito nisu u tome vidjeli nikakav problem te su sa svakim novim trenerom ponavljali jednu te istu “grešku”. Opet s druge strane, iste te osobe ne vide problem ni kad netko iz kluba koji im je “sve na svijetu” izvuče stotine milijuna kuna putem retroaktivnih aneksa ugovora pa je onda sasvim razumljivo da se ne zamaraju trenerskim odštetama s obzirom na to da se ipak radi o znatno manjim iznosima. Možda upravo u toj “galantnosti” kluba i leži odgovor na pitanje zbog čega se treneri uvijek rado vraćaju u Maksimir iako ih je prošlost morala naučiti da se u pravilu radi o veoma kratkom i stresnom poslu. Zdravko Mamić je u jednom trenutku izjavio da je dosta mijenjanja trenera i da je došlo vrijeme da klub stane iza osobe na klupi i pruži mu bezrezervnu podršku. Zgodna je “slučajnost” da je trener u tom trenutku bio upravo njegov brat i sportski direktor Zoran Mamić. Mamić je pokazao da ovaj put stvarno i stoji iza svojih riječi. Zoran je na klupi odolijevao i lošijim rezultatima i neslaganju s pojedinim igračima te je ostao trener sve do trenutka kad je sam odlučio da je dosta. Je li njegovom odlasku više kumovala unosna ponuda iz Saudijske Arabije ili želja za odlaskom negdje daleko od Zagreba i Hrvatske, o tome nećemo spekulirati. Međutim, kako god bilo, Zoran je nakon dvije i pol godine napustio maksimirsku klupu i prepustio mjesto Zlatku Kranjčaru, treneru koji je još kao igrač postao Dinamova legenda.
Niti Kranjčaru ovo nije bio prvi ciklus na maksimirskoj klupi. Vodio je klub u dva navrata 90-ih godina prošlog stoljeća, a nakon toga je osvojio naslov prvaka Hrvatske saZagrebom postavši tako jedini trener kojem je to uspjelo s nekim klubom osim Dinama i Hajduka. Kranjčar je nakon toga bio i izbornik Hrvatske i Crne Gore te trener brojih hrvatskih i stranih klubova. Njegovo je imenovanje ipak bilo dosta veliko iznenađenje, posebno s obzirom na okolnosti pod kojima je njegov sin Niko svojevremeno napustio Dinamo. Dolazak Zlatka Kranjčara se ujedno poklopio i sa “odlaskom” izvršnog predsjednika Zdravka Mamića pa su neki u tome vidjeli samo potvrdu teze da “Mamić više nije u Dinamu”. No naravno da je većini ipak jasno da promjena naziva radnog mjesta ništa ne mijenja u praksi. Bio je on tako izvršni dopredsjednik pa kasnije izvršni predsjednik i sad je savjetnik kluba. Nazivi su se mijenjali, ali njegova je uloga uvijek ostajala ista. Iluzija o Dinamu “bez Mamića, s Cicom na klupi” svakako nije dugo potrajala. Čak ni režimski novinari više ne “guraju” priču o tome kako sad “netko drugi” vodi klub.
U međuvremenu je i Kranjčar postao “bivši”. Tko onda snosi krivnju za ovaj neuspjeli “brak”? Rekao bih da niti jedna strana tu nije “bez grijeha”. Krivnja kluba nije uopće sporna, ali isto tako je i Kranjčar trebao znati u što se upušta. Neki će reći da se vratio zbog nostalgije i ljubavi prema klubu. Možda i je tako, ali on bi ipak trebao znati kako stvari stoje u klubu. Igrački kadar je za vrijeme prijelaznog roka osiromašen prodajama najboljih igrača, a adekvatne zamjene nisu dovedene. Naravno da to ne oslobađa odgovornosti ni Kranjčara koji je usprkos svemu i dalje imao na raspolaganju najjaču ekipu u državi, a ne može se pobjeći od toga da Dinamo jednostavno ne igra dobro. Posebno zanimljiv potez bila je promjena formacije na gostovanja kod druge najjače ekipe u ligi. Pritom se nije radilo o nekoj kozmetičkoj promjeni nego o promjeni sustava obrane koji bi trebao biti temelj svake ekipe. Rezultat tog eksperimenta jasno je vidljiv iz pet primljenih pogodaka čime je Dinamo izjednačio svoj negativni rekord u HNL-u. Zanimljivo je da isti oni režimski novinari koju su bili oduševljeni “pokazanom klasom” prilikom ulaska u Ligu prvaka, sad odjednom pišu kako je jasno da je Dinamo u istu ušao uz “jako puno sreće”. Međutim, usprkos svemu tome, Kranjčar je bio “bivši” već i prije utakmice na Rujevici jerdanašnji Maksimir nije mjesto za trenere sa stavom odnosno barem ne stavom koji nije u skladu s mišljenjem uprave.
Nije Kranjčar prvi takav primjer. Pokojni Josip Kuže je među navijačima postao prava legenda, ali u maksimirskim uredima nikad nije kotirao tako visoko kao na tribinama. Razlog? Neke njegove izjave nisu bile po volji uprave. Imamo i primjer Zvonimira Solde, trenera koji je osvojio dvostruku krunu i odmah nakon toga dao ostavku jer više nije mogao raditi u uvjetima koji vladaju u današnjem Dinamu. Soldo je inače pritom ostao gospodin do kraja te nije iznosio “prljavi veš” u javnost. Najnoviji primjer bio je Vahid Halilhodžić koji je složio čvrstu i kompaktnu ekipu, ali njegov problem je bio karakter bez dlake na jeziku kakav u Maksimiru jednostavno ne prolazi. Međutim, to su samo iznimke koje potvrđuju pravilo. Tako je zadnjih 15-ak godina kroz Dinamo prošlo puno više trenera koji nemaju nikakav problem poslušati upravu i složiti se sa svakom riječi. Takvim trenerima nije bio problem da im netko iz kluba u poluvremenu uđe u svlačionicu i umjesto njih objašnjava taktiku za drugi dio utakmice. Nije im bio problem ni kad su im se u klubu “sjetili najbliže rodbine”. Nije im bio problem ni kad im je sugerirano da bi “bilo dobro” da neki igrač zaigra. Sve se to uz dobru odštetu, a nećemo sad ulaziti u sitnice kao što je pitanje jesu li je na kraju trošili oni sami ili dijelili s nekim, zaboravlja i novi poziv iz Maksimirske 128 opet je “poziv koji se ne odbija”.
Sad Dinamo (opet) traži novog trenera što je scenarij koji u prosjeku gledamo dvaput godišnje i znamo već napamet kako završava. Neki pišu da je definitivno došlo vrijeme za stranog trenera, drugi opet po tko zna koji put spominju ista imena. Međutim, povijest nas uči da je ime novog trenera ionako sasvim nebitno. Novi trener će biti baš onaj “kojeg čekaju već godinama”, potpisat će višegodišnji ugovor i sigurno će u tom trenutku biti “trajno rješenje”, ali sve će to na kraju trajati samo do prvog neslaganja s upravom, a onda priča kreće iz početka. Problem Dinama nije trener zato što sve kreće iz samog vrha. Jednog dana će ovaj klub, ako bude sreće, biti organiziran na drugačiji način i postojat će zbog svojih navijača, a ne zbog ljudi kojima je to samo alat za zaradu. Nadam se da ćemo tada imati jednog Soldu ili Halilhodžića. Ne mislim nužno na njih osobno nego na trenere koji znaju što žele i ne dozvoljavaju drugima da im određuju tko će igrati i na koji način.
Branko Komorski ]]>
