Ovih dana smo po već tko zna koji put svjedoci aktualizacije medijskih špekulacija o regionalnoj nogometnoj ligi. Sama ideja nije nikakva novost. Napokon, slični projekti su već zaživjeli u košarci, rukometu i vaterpolu. Međutim, potencijalna nogometna regionalna liga, uz dužno poštovanje ostalim sportovima, ipak podiže puno više medijske prašine. U prošlosti se često pisalo o tome, djelatnici klubova i bivši igrači davali su svoja mišljenja za ili protiv takve ideje, ali nikakav konkretan korak nije napravljen. Imaju li onda ove nove špekulacije realnu podlogu i kakav bi bio utjecaj tog projekta na hrvatski nogomet i klubove?
Da odmah naglasimo, ideja u prošlosti nije ni mogla zaživjeti iz razloga što je UEFA, za razliku od krovnih europskih organizacija u drugim sportovima, bila izričito protiv takvih eksperimenata. Je li se u međuvremenu nešto promijenilo? Daleko od toga da je UEFA sad izrazila slaganje sa regionalnim natjecanjem, ali postoje određene indicije da su dužnosnici iz Nyona spremni barem saslušati takvu ideju i ne odbaciti je odmah u startu. Ideja je jasna. Teorija kaže da će redovito igranje utakmica protiv jačih klubova podići kvalitetu nogometa. Takve utakmice trebale bi privući više gledatelja, a sve to zajedno trebalo bi generirati i više novca zbog većih prihoda od ulaznica i tv prava, ali i većeg zanimanja sponzora. To je naravno teorija, ali postavlja se pitanje hoće li tako biti i u praksi. Kako to funkcionira u nekim drugim sportovima, imali smo već priliku vidjeti na primjerima košarke, rukometa i vaterpola. Jesu li te regionalne lige donijele pomak na bolje i ispunile svoju svrhu, pitanje je o kojem se može raspravljati. Međutim, sama činjenica da je rasprava uopće potrebna govori u prilog tome da benefiti na kraju nisu bili niti blizu toliki koliki su trebali biti ako se ravnamo po argumentima kojima su se lige “reklamirale” prilikom formiranja. Jasno je vidljiv jedan drugi problem do kojeg dolazi u tom procesu. Razlika u kvaliteti između “velikih” klubova koji uđu u tu ligu i onih “manjih” koji ostanu igrati samo u nacionalnim natjecanjima dodatno se povećava. Dojam je da se razlika ne povećava na način da “veliki” klubovi postaju kvalitetniji nego što su to bili prije nego dolazi do neželjenog efekta. Odlaskom “velikih” klubova “mali” tonu još dublje i sve teže spajaju kraj sa krajem što se naravno ogleda i u kvaliteti koju prikazuju na terenu. Teško se oteti dojmu da bi eventualni odlazak “velikih” klubova de facto značio amaterizaciju ostalih.
Kad govorimo o regionalnoj ligi, postavljaju se dva važna pitanja. Kakav bi bio sustav natjecanja i tko bi u toj ligi sudjelovao? Gotovo uvijek se koristi riječ “liga” iako se zapravo češće misli na natjecanje koje je sustavom puno bliže kupu nego ligi. Ovih dana nas bombardiraju naslovima kao što je “Dinamo i Hajduk napuštaju HNL“. Naravno da se radi o klasičnom lovu na klikove jer je tako nešto sve samo ne realno za očekivati. Niti je takva liga napredovala dalje od faze ideje u nečijoj glavi, niti je vjerojatno da bi hrvatski klubovi, kad bi regionalna liga i postala stvarnost, napustili HNL. Postoje različita razmišljanja o tome kako bi to natjecanje trebalo izgledati i u kojim terminima bi se igralo. Najčešće se govori o utakmicama koje bi se igrale sredinom tjedna u proljetnom dijelu sezone kad većina klubova iz regije, bez obzira na to koje države uopće smatramo “regijom”, ionako više ne participira u europskim natjecanjima. Sezona u Hrvatskoj počinje veoma rano i ljetni mjeseci su rezervirani za početna kola HNL-a i susrete pretkola europskih kupova za one uspješnije klubove (a to su klubovi koji su ujedno i kandidati za potencijalnu regionalnu ligu). U to vrijeme jednostavno nema slobodnih termina u koje bi se mogle ugurati dodatne utakmice. U jesenskom dijelu sezone oslobađa se malo više mjesta u rasporedu u slučaju da klubovi ne osiguraju nastup u grupnoj fazi jednog od europskih natjecanja. No treba reći da su Dinamo, Hajduk i Rijeka zadnjih godina (neki češće, a neki rjeđe) igrali tu fazu natjecanja, a kao jedan od razloga igranja regionalne lige često se navodi podizanje kvalitete pa je onda je logično očekivati da bi u tom slučaju nastupi u grupnoj fazi postali još učestaliji nego što je to slučaj sada. Naravno da u tom slučaju nema termina za utakmice regionalne lige niti u jesenskom dijelu sezone. Zimska pauza je u hrvatskoj ligi veoma dugačka, a čak ni takva nikad nije garancija da neće biti odgađanja utakmica zbog vremenskih (ne)prilika. Infrastruktura hrvatskih stadiona na žalost je takva da je svaka malo jača kiša i snijeg ili pad temperature ozbiljna prijetnja odigravanju utakmica. Jasno je da iz tog razloga igranje utakmica regionalne lige, kao uostalom ni onih domaćeg prvenstva, nije moguće preko zime. Jedini preostali termin je proljeće. Međutim, problem je u tome što u trenutku kad vremenski uvjeti napokon dozvole odigravanje utakmica bez straha od vremenskih nepogoda, više ne preostaje previše vremena do kraja sezone i kad bi se hipoteski organiziralo regionalno natjecanje, jedini sustav koji bi bio moguć je onaj klasični “knock-out” kup sustav.
Druga opcija bila bi igranje “klasičnije” lige gdje bi onda klubovi prestali igrati hrvatsku ligu ili bi se eventualno priključivali u nekoj kasnijoj fazi natjecanja. Takve sustave smo, više ili manje uspješno, imali prilike gledati u nekim drugim sportovima, ali treba naglasiti da je nogomet ipak drugačiji obzirom da se ne igra doigravanje ili final 4 tako da je kasnije uključivanje klubova veoma nezgodno provesti. Treba se uz to zapitati i koliko bi to bilo pošteno prema “manjim” klubovima. Zašto njima uskratiti redovite utakmice protiv Dinama, Hajduka, Rijeke ili Osijeka? Ne vjerujem da je tako nešto uopće opcija i samim tim nema potrebe trošiti riječi na takav sustav.
Kad pišu o potencijalnim sudionicima te hipotetske lige, novinari najčešće spominju klubove iz bivše države i zazivaju uskrsnuće “jugoslavenske” lige navodeći pritom argumente kao što su postojanje velikog rivaliteta između pojedinih klubova, jezik koji je razumljiv više manje svima na tom prostoru i postojanje brojnih navijača kojima je takvo natjecanje još uvijek u živom sjećanju. Znači li to da se onda radi o racionalnom prijedlogu koji bi u konačnici donio dobrobit hrvatskom nogometu? Osobno mislim da to nije slučaj i nikako nisam zagovornik takve ideje. Da se razumijemo, stanje u kojem se hrvatski nogomet nalazi daleko je od idealnog. Savez uopće ne skriva da ne želi postupiti u skladu sa zakonom, u prvoj ligi imamo klub koji u praksi funkcionira kao B momčad drugog kluba, istaknutim nogometnim djelatnicima sudi se za izvlačanje ogromne količine novca iz klubova, infrastruktura je u jako lošem stanju i sve to je samo dio problema sa kojima se hrvatski nogomet svakodnevno susreće. Međutim, hoće li igranje zajedničke lige sa klubovima iz bivše države pomoći riješiti bilo koji od tih problema? Naravno da neće nego bih se čak usudio reći da će samo donijeti gomilu novih problema o kojima sad niti ne razmišljamo. Zapravo je veoma zanimljiva činjenica da se uvijek govori o klubovima iz BiH, Srbije, Crne Gore i Makedonije. Bivša država više ne postoji. Zašto onda novinari uvijek spominju te države kad pišu o “regiji”? Zašto u “regiju” ne ulaze recimo Slovenija, Austrija i Mađarska? Možemo u tu priču dodati i Češku te Slovačku. Postoji li u tim državama uopće zanimanje za igranje regionalne lige sa nama? To je već sasvim drugo pitanje i ne bih se uopće iznenadio da je odgovor na njega “ne” te da oni u puno manjoj mjeri razmišljaju i pišu o takvim eksperimentima. Koncentriraju se na svoja nacionalna natjecanja, grade nove stadione i nastoje što je više moguće podići kvalitetu nogometa u vlastitoj državi. Opet, naravno da je tako nešto puno lakše kad savez energiju, umjesto na dokazivanje kako nema nikakve potrebe za poslovanjem u skladu sa zakonom, troši na rad za dobrobit nacionalnog nogometa.
Ne mogu se oteti dojmu da oni koji zagovaraju regionalnu ligu traže “kruha preko pogače” i da se pritom vode razlozima koji nisu prvenstveno nogometni. Smatram da bi se, umjesto da težimo takvim egzibicijama koje i dalje neće riješiti uzrok problema, trebali koncentrirati na borbu za povratak hrvatskog nogometa na ispravan put. Nitko ne kaže da je ta borba jednostavna i da ćemo do rezultata stići preko noći, ali u konačnici to je jedini ispravan način. Hoće li nam pritom pomoći političari koji tako nešto obećavaju godinama pa onda ta obećanja odmah nakon izbora zaborave ili je realnije da pomoć stigne izvan granica Hrvatske obzirom da su neki napravili “grešku koracima” te su kršenje zakona prenijeli i izvan naših granica gdje nadležne službe na tako nešto reagiraju puno brže i konkretnije od naših službi, ostaje nam da vidimo. Međutim, kako god bilo, smatram da je budućnost hrvatskog nogometa u hrvatskoj ligi, a Zvezda i Partizan neka igraju regionalnu ligu sa nekim drugim.
Branko Komorski Ovaj tekst nastao je uz potporuFonda za pluralizamu sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji.]]>
