Šizofrenija hrvatskih sportskih novinara, a često i sportaša je upravo nevjerojatna ponekad. Dok je u društvu svaka pomisao na socijalizam, komunizam ili kako god onaj sistem iz pokojne Jugoslavije nazivali, dočekana s podsmijehom i podozrenjem, u sportu je to potpuno normalna stvar.
Pa tako u više sportova imamo “regionalne” lige, koje, nemojmo se lagati, nisu ništa drugo nego obnova jugoslavenskih liga, s ponekom kamuflažom, da se ne bi politički krivo shvatilo. O korisnosti tih liga bi se dalo temeljito raspravljati, ali to nije tema ovog teksta, ozbiljne analize ostavljam ozbiljnim sportskim novinarima.
Osim toga, u svakom drugom sustavu, kad se otkrije nepotizam, korupcija, pranje love, otimačina, dogodi se nekakva reakcija, pa smo čak i u našoj slabašnoj demokraciji postigli neke standarde, zbog kojih i ministri odlaze zbog sukoba interesa, padaju vlade, privode se čak i bivši premijeri. Makli smo se od jednoumlja i idemo prema vladavini prava. Nismo još tamo, ali svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo.
Osim u sportu. Koliko ste puta čuli od naših vrlih sportskih novinara, a još češće od naših sportskih legendi sljedeću rečenicu kad bivaju priupitani za kriminal koji obavija djelovanje sportskih pregaoca; “On je napravio puno za (umetni klub, savez ili sport), ostalo me ne zanima.” Da sam dobio kunu za svaki slučaj kad sam čuo ili pročitao sličnu rečenicu, ne bih nikad imao financijskih problema.
Kakva je to poruka? Zamislimo da pričamo o Hitleru, pa kažemo; “Ne zanima me što je ubio milijune ljudi, izgradio je vrhunski sustav autocesta!” Pa da počnemo pričati o Hitleru kao uspješnom kancelaru? Pretjerana usporedba? Možda. Ali you get the point, sve se može prikazati iz različitih uglova.
Što je to što tjera naše važne sportaše da podržavaju ordinarne kriminalce, koji, uzgred budi rečeno, ništa konkretno dobrog nisu donijeli sportu, osim ponekog trenutnog rezultata, jer iza svih takvih nakon nekog vremena ostane potop, jer i Vlado Zec i Nadan Vidošević su u jednom trenutku bili vrlo uspješni predsjednici klubova, a iza sebe su ostavili pustoš. Dogodit će se isto i sa Zdravkom Mamićem i braćom Žužul, neminovno, ali zašto naši junaci ne vide dalje od svog nosa?
Što je to u Hrvatskoj, koja je u svemu za primjer uzela Njemačku, od gospodarskog sustava, zakonodavstva, pa zahvaljujući tome polako postala i članica europske obitelji, da u primjeru sporta uporno pokušava slijediti Rusiju ili Mađarsku, ili se priklanjati starom jugoslavenskom modelu državnog financiranja profesionalnog sporta?
Dakle, u kapitalizmu smo, u vremenu slobodnog tržišta, a naši novinari i sportske legende smatraju da postoje dva načina; prvi, jugoslavenski, u kojem bi se sport financirao javnim novcem, dakle, trebamo jake lokalne političare koji će partijskim dekretima naređivati državnim firmama i političkim poslušnicima da financiraju klubove. Treba li ovo uopće analizirati? Preduvjet za ovaj model je ili političko jednoumlje ili politička korupcija, jer u slobodnoj državi, političari ne mogu i ne smiju utjecati na gospodarstvenike.
Drugi način je da “netko kupi klub i uloži novac u njega”. Tu apsolutno ništa nije sporno, ali tu dolazimo do kvake 22 hrvatskog sporta. Za tako nešto treba postojati preduvjet poštenog sportskog sustava i preduvjet da postoji isplativost ulaganja u klub ili sport. U Hrvatskoj, trenutno, ja znam za dva više ili manje uspješna takva projekta; Cedevita i Rijeka. Ljudi ulažu i trse se od sportskih klubova napraviti samoodržive poslovne subjekte. Moje mišljenje je da su mogući, ali ne bez ispunjenja navedenih preduvjeta, jer dok grad Zagreb financira Cibonu i Dinamo na način na koji ih financira, nijedan od dva privatna projekta nema jednake uvjete za rad.
I onda dolazimo do trećeg puta. Dolazimo do Hajduka. I pitamo se, zašto našim junacima svijetli njemački primjer, kojeg oni koji vode Hajduka zagovaraju, nije dobar? Jer u Njemačkoj su zaključili da će se o sportskim klubovima bolje brinuti oni koji za njih žive od onih koji od njih žive, pa odlučili da svi nogometni klubovi moraju biti pod kontrolom njihovih navijača, odnosno članova.
A naši junaci se dive Mađarima. Možda je ipak problem malo dublji, jer iz kruga koji je spasio Hajduk je potekla jedna jako opasna ideja za naš sportski, a u konačnici i politički establishment; ideja da se stvari mogu promijeniti. Da, pustili su ih da spašavaju Hajduka, jer nisu vjerovali da će uspjeti, a kad su vidjeli da će uspjeti, onda su počeli bacati klipove pod kola.A sad, kad je Hajduk spašen i kad isti ti ljudi počinju pričati o njemačkom modelu kao onom kojeg bi trebalo slijediti, onda počinje borba za pozicije i održavanje sadašnjeg, neodrživog i kriminaliziranog sustava.
Zadnji potez kojeg su donijeli mogao bi biti samoubilački potez. U paničnom traženju osobe koja će popuniti mjesto u ministarstvu sporta, koja ne bi smetala jednom sportskom moćniku, a zadovoljila one koji traže njegov odlazak, pronašli su osobu koja je dovoljno popularna da nitko ne može imati zamjerku na nju, a očekuju da će je moći dovoljno marginalizirati da ne talasa previše i da se bavi onim što neće dirati u moćnike.
Kako imam puno povjerenja u osobu koja je sama, bez podrške sustava došla do šest olimpijskih medalja, sve što mogu zaželjeti je; sredi ih, Janice. Makar i u drugom laufu, kad proučiš stazu. Jer ako itko zna da je cesta do raja duga, onda si to ti.
