Za sreću je dovoljna asistencija
EkipaArsenea Wengeraistrčala je na Villa Park13.12.i zabila dva pogotka već do kraja poluvremena. No u nastavku jeAston Villa preokrenula, najprije je smanjioJulian Joachim, a onda je još dva dodaoDion Dublini odveo Villu na vrh Premiershipa. No nažalost po navijače kluba iz Birminghama nije to bilo ovog vikenda. Bilo je to još 1998. godine, a punih 17 godina povijest je istog prosinačkog vikenda opet spojila ove ekipe. Ovaj put slavili su Topnici, nisu dopustili preokret u nastavku. Mesut zil – kralj asistencija
Počelo je ovog vikenda slično kao i te ’98., poveli su gosti preko Oliviera Girouda, nakon čudno suđenog jedanaesterca. Sudac je gledao i pratio duelHuttonaiWalcotta, zastao, razmislio i tek nakon pritiska Walcotta pokazao na bijelu točku. Malo je reći “sa zadrškom”. Francuz u redovima gostiju nije imao problema. Zabija svoj 50. gol u Engleskoj. Drugi gol bio je prava paradigma momčadske igre Topnika iz ove sezone, osvojena lopta duboko na svojoj polovici i savršeno otvaranje. Sjajna polukontra, lopta dolazi do Mesuta Ozila, koji ne šutira, nego poslužujeArona Ramseyaza 0:2. Nova asistencija turskog Nijemca. U nastavku je Arsenal smanjio ritam, usporili su i dopustili domaćinu inicijativu, no golova više nije bilo. Wenger uživa, momčad je na vrhu tablice i sa smiješkom promatra ostatak lige. Nogometni sladokusci mogli su uživati u odličnoj predstavi Arsenalovog čovjeka s brojem 11. Kreativni direktor Wengerove družine je režirao i upravljao igrom svoje momčadi. U sjajnoj je formi ove sezone, potvrđuje da je njegov transfer iz Real Madrida 2013. godine bio pun pogodak unatoč početnim sumnjama. Prilagodba naime nije bila laka, no sada je napokon preuzeo ulogu, koja mu je bila namijenjena. Na terenu je pozicioniran malo iza usamljenijegGirouda. Želi liWengerproći Barcelonui zadržati vrh u Engleskoj mora naći način kako što dulje zadržati sjajnog i nesebičnogOzilau ovakvoj formi..jpg)
Edo Zdravković
Povratak otpisanih
Centralni derbi kola na Apeninima sučelio je do prije mjesec dana najneugodnije i najugodnije iznenađenje Serie A. Sousine ljubičice igraju oku najugodniji nogomet na čizmi, poslagani u formaciju 3421 gdje mjesta klasičnim destruktivcima nema. Ofenzivni bekovi (Alonso i Bernardeschi) i tehnički moćna vezna četvorka u Badelju, Vecinu, Valeru i Iličiću potpora su razigranom Nikoli Kaliniću u centrali napada. Namjera portugalskog stratega je jasna – Fiorentina mora dominirati u posjedu, što se nakon 90 minuta u Torinu i ostvarilo (38-62 u korist gosta).
Onom tko je prvi put gledao derbi Juventusa u Italiji zadnje tri godine, dojam je da je bolji izgubio. U nekoliko perioda meča, najviše od početka do sredine drugog poluvremena, Viole su apsolutno dominirale kontrolom događanja i tako zadržavali domaćina uglavnom iza lopte i daleko od svojih 30 metara.
Imali su start iz snova – oštar start Chiellinija nad opasnim Bernardeschijem u kaznenom prostoru Zebri nakon samo tri minute igre, Orsato je okarakterizirao jedanaestercem kojeg je Slovenac Iličić realizirao bez ikakvih problema. Ljubičasta bajka trajala je samo tri minute – odličan centaršut Evre neometano je glavom u izjednačenje pretvorio Juan Cuadrado, bivši Violin as koji se preko Chelseaja u samo šest mjeseci boravka na otoku otisnuo u Torino.
Takav vatreni početak slutio je na vrlo sadržajnu utakmicu prigodama na obje strane, međutim, do toga nije moglo doći iz čistog razloga što Juventus ovakvim utakmicama pristupa vrlo rezervirano, što uglavnom rezultira fatalno po protivnika. Prisjetimo se samo prošle sezone što se dogodilo s ofenzivno potentnim timovima koji su na Arenu dolazili igrati svoju igru, a to su: Borussia Dortmund, Lazio, Roma i Real Madrid. Što im je svima bilo zajedničko nakon 90 minuta, odnosno, što im je svima zajedničko s Fiorentinom prošle nedjelje? Krajnji poraz.
Odsječeni Kalinić
Nikola Kalini se nije naigrao pokraj Juventusovih brania
Sve nabrojane ekipe imaju napadačku moć, kvalitetan posjed, znaju kombinirati i puno stvaraju. Protiv Juventusa postavljenog u formaciji 352 gdje glavnu riječ vodi prekaljeni obrambeni trio, popularni BBC (Barzagli, Bonucci, Chiellini) vrlo je teško pronaći slobodne koridore koji otvaraju put ka Buffonu. Ovdje ujedno počinje i završava sva priča o Nikoli Kaliniću (po pitanju ovog derbija) koji je loptu dirao tek nekoliko puta u 90 minuta i koji je uz to primio propisne batine od Chiellinija i Bonuccija. Domaći su ga posve odsjekli od ostatka tima i tako u startu eliminirali najveću opasnost za svoj gol jer nije mogao doći do lopte, stoga ne iznenađuje podatak da su gosti imali jedan jedini udarac u okvir Buffona i to iz jedanaesterca.
Nikola nije mogao puno, budući da je istureni špic čija je zadaća zadržavati loptu i proigravati suigrače koji bi se iz obrambene faze priključivali napadu. Vodio je unaprijed izgubljenu bitku što dakako nije njegova krivica.
Potvrda povratku starim navikama – cinični Juve kažnjava naivnu Fiorentinu
Ako se i uspije teškom mukom doći u prigodu za otvoren šut protiv Juventusa, prepreka u kapetanu na vratima Stare dame nije niti malo jednostavna za preskočiti. Zna to dobro Manuel Pellegrini, a detaljnije o izraženim taktičkim kvalitetama aktualnog europskog viceprvaka (koje je posebno apostrofirao Pep Guardiola nakon ždrijeba Lige prvaka) možete pročitati ovdje.
I dok je Fiorentina trošila silnu energiju čuvajući posjed, Juventus je lukavo čekao u svojoj polovici vrebajući šansu za brzi kontranapad. Taj period dominacije gosta, ispostavlja se, bio je samo prividan, odnosno, Allegri je znao da su Viole opasnije u čistoj kombinatorici od njegovog tima, pa je pametno zadržao svoje pulene iza lopte u vrlo gustoj postavci gdje je čak i inače superofenzivni Cuadrado praktički igrao defenzivnog beka, a kad bi stigao naprijed, redovno je dobivao bitke s Marcosom Alonsom, najlošijim pojedincem u ljubičastom dresu. Nije uzalud Allegri “centrirao” na desnu stranu Dybalu i Cuadrada, a lijevo umjesto napadački orijentiranog Alex Sandra, postavio defenzivnije jačeg Evru kako bi se postigla ravnoteža, točnije, neutralizirao opasni Bernardeschi.
Deset minuta prije kraja nakon pogreške Fiorentine u polovici domaćih, lopta je došla do Marchisija koji ju brzinski prenosi do Marija Mandžukića. Njega protivnik ruši na pod, no napadač ipak loptu gura do Pogbe koji svojim karakteristično brzim i dugim korakom stiže do šesnaesterca gosta i inteligentno proigrava Paula Dybalu. Opasni Gaucho izlazi sam pred Tatarusanua koji ga istrčavanjem zaustavlja, ali na veselje pristalica crno-bijelih, cijelu akciju iz pozadine je pratio naš reprezentativac Mandžukić koji je za vrijeme trka Pogbe i Dybale činio isto – sprintao od centra punom snagom, što ga je na koncu gurnulo u idealnu prigodu kakvu on ne propušta. Pečat na važnu pobjedu Bianconera udario je novopečeni reprezentativac Argentine, Dybala, koji je već sada ponajbolji igrač Serie A.
Mandžukićeva renesansa
Mario Manduki je uvelike doprinio Juventusovim dobrim rezultatima
Poslije početnih turbulencija, Juventus je uhvatio pravilan ritam što ga ponovo gura u uže favorite za osvajanje novog Scudetta. Jedan od glavnih protagonista zasluženo je i hrvatski reprezentativac koji se kroz karijeru specijalizirao za postizanje presudnih pogodaka – taj trend nastavlja i na sjeveru Italije jer do sada je prelomio superkup protiv Lazija, oba puta Manchester Cityja, Palerma i Fiorentinu direktno svojim pogocima. Vrijedi istaknuti i pogotke Empoliju i Atalanti, kao i asistenciju za Dybalu na Olimpicu protiv Lazija kojem je otvorio prostor nakon što je na sebe navukao dvojicu protivničkih igrača. Velika mu je to satisfakcija nakon pretjeranih kritika ove jeseni u kojem se debelo sumnjalo u njegove kvalitete. Ponovo, Đilkoš je pobjednik u toj priči.
I sam Dybala će reći da uživa igrati s hrvatskim gladijatorom koji radi sve prljave poslove za njega (za razliku od Morate koji kao rasni golgeter gleda ipak više na svoj učinak) i oslobođa mu taman toliko prostora da omaleni Gaucho stigne napraviti nešto iz ničeg. Iako brojka od sedam pogodaka nije bombastična, konkretnim učinkom, zalaganjem i timskom igrom Mandže u Torinu svi su zadovoljni i nema sumnje kako je on već sada pogođena kupovina. Juventusu je nakon odlaska Teveza ipak trebala raznovrsnost opcija (koja je dobivena Dybalom i Mandžom, a o čemu se detaljnije pisalo ovdje – kako bi se nadoknadila njegova moć, a isto tako i jedan pobjednički karakter kakvog posjeduje naša reprezentativna vedeta. Karakteri Juventusa i Mandžukića po prirodi se poklapaju – ponovo, Josep Guardiola jučer je izjavio kako je Juve tim kojeg zanima samo pobjeda, pobjeda i pobjeda.
S druge strane, Mandžo je igrač koji ne voli biti u podređenom položaju što je bilo itekako vidljivo za vrijeme utakmice protiv Fiorentine pri 1-1 u 72. minuti kad se za vrijeme visokog posjeda Viola počeo derati na desnu stranu svog tima (Sturara i Cuadrada) jer ne vrše dovoljan presing i ne trče onoliko koliko bi trebali, čime je sasvim sigurno inicirao pojavljivanje odlučnijeg Juventusa u posljednjih deset minuta utakmice.
Njegova timska igra nagrađena je novim bitnim pogotkom, dok se Juve kao tim diže iz utakmice u utakmicu. To za bližu budućnost znači samo jedno – MM17 postići će još nekolicinu važnih pogodaka za crno-bijele čime će im itekako pomoći u lovu na primarni cilj ove sezone – Scudetto.
Da, Juve se definitivno vratio.
Dejan Lovrić
Gdje je nestao Gladbach
Odvratan tjedan otpočet u 46. minuti susreta protiv Citya u Ligi prvaka, Monchengladbach je finiširao u sličnom stilu – apsolutnim kolapsom u Leverkusenu u kojem ga je domaćin pošteno ispetardirao. Kiessling je napokon ponovo zabio gol(ove), a Chicharito je postigao prvi klupski hattrick u životu (jedini dosadašnji postigao je za meksičku reprezentaciju).
Utakmicu su zapravo ponajviše obilježili Gladbachovi problemi u iznošenju lopte. Iako su veći dio utakmice imali superioran posjed, ništa korisno s njim nisu napravili. Preslabo korištenje čitavog terena potrebnog da razvuče Leverkusenov presing, slabe konekcije između obrambene i prednje linije samo su dio problema. Opet su igrali s mobilnim špicem-mantinelom (Drmić) koji je stvarno dosta radio da se povuče po loptu, ostavi povratnu i izvuče braniče daleko izvan pozicije, ali nije bilo trkača iz drugog plana (krila, veznjaci, bekovi) koji bi to koristili i probali dobiti direktnu okomitu loptu u dubinu, pa je njegov trud i rad propao. Leverkusen je uvijek znao gdje treba pritisnuti i gdje gosti nemaju ventila za izlazak, a možda najveći problem bio je saznanje kako se protiv Leverkusena jednostavno ne može igrati bez rotacija i dinamike u izgradnji napada. Naprimjer, kada bi bekovi Gladbacha otišli jako visoko i povukli za sobom Leverova krila kvareći im 4 4 2 /4 2 2 2 formu, otvorio bi se tu prostor za veznjake da se spuste i organiziraju igru iz dubine s drugačije poslaganim protivnikom. Druga opcija je dijagonala na beka na suprotnoj strani, ali za to moraju postojati određeni preduvjeti, i mehanizmi kako da ga se izolira bez ijednog suparnika u blizini.
Jedina ekipa koja može relativno statičnim nogometom protiv ovoga je Atletico, ali su oni zbog više tehničke obučenosti i specifične sposobnosti da osvajaju lopte u tuči i blatu, ipak jako specifičan primjer.
Chicharito je postigao prvi klupski hat-trick u karijeri
Kod Leverkusena se nema mnogo za dodati, dosta tipičnu utakmicu za sebe su odigrali. Puno okomitih lopti gdje krila ulaze centralno na pozicije spojki (pa se 4 4 2 pretvara u 4 2 2 2) i daju dodatnu gustoću oko lopte. Jako je bitan tajming i koordinacija s napadačima, jer širinu u tom trenutku moraju pružiti ili bek na strani na kojoj je lopta, ili napadač na suprotnoj strani, a to posebno Chicharito jako dobro razumije.
Na njihovo gomilanje igrača Gladbach je odgovorio neadekvatno – dozvolili su si povlačenje prevelikog broja igrača u sredinu, što je omogućilo Leveru iznimno visok postotak osvojenih lopti uz linije gdje na kraju uopće nisu imali manjak igrača u praksi.
Zanimljivo je bilo vidjeti i kako Kramer i Kampl puštali čovjeka iza leđa da izađu za svojim čovjekom prema naprijed u presing, opet ocjenjujući kako su tempo i kompaktnost bitniji od pozicioniranja, čak i u tako osjetljivim zonama na grešku. Utakmica protiv Barcelone, iako Katalonci nisu igrali na maksimumu, možda govori da su uspjeli doći do razine na kojoj mogu u potpunosti anulirati sve eventualne boljke ovog sistema. I Gladbach, koji je izrazito dobar na lopti i organizaciji, su uspjeli u potpunosti ugušiti. Velika šteta da neće dalje u Ligi prvaka umjesto dekadentne Rome, nisam siguran hoće li se bolje predstaviti u idućoj fazi od rimskog kluba, ali su u svakom slučaju dosta zabavniji za gledati.
I za kraj, Chicharito. Strahovito podcijenjen igrač – na stranu hattrick, nekad neće ući ono što je jučer zabio. Radi strašno mnogo bez lopte, razvlači obranu, stalno se mora paziti na njega, nervira stopere, ne da im disati kada imaju loptu. Vrhunski razumije kretnje, ima vrlo dobar tajming da uđe stoperima u slijepu točku vidokruga, inteligentan je u postavljanju u završnici, ima dobru selekciju šuta i oko za detalje koji su često razlika između šanse i gola. Zašto ga je United pustio, nemam blagog pojma, zlata bi im vrijedio.
Vice Karin
Lisice žive bajku
Leicester City i Chelsea su dva najveća iznenađenja ovogodišnje Premijer Lige. Prva momčad je lani u ovo doba bila prikovana na dno tablice, u lošoj formi i grčevitoj borbi za opstanak. Druga je bila uvjerljivo vodeća, nošena na sjajnoj formi Edena Hazarda, Cesca Fabregasa, Diega Coste i ostalih internacionalaca, na koje je Jose Mourinho potrošio otprilike 234 milijuna funti. Business as usual, rekli bi Britanci. Godinu dana kasnije, ovog ponedjeljka, Leicester City je kao drugoplasirana momčad lige, sa utakmicom manje od vodećeg Arsenala, na svom King Power stadionu dočekala aktualne prvake i još aktualnije davljenike prikovane na dno ljestvice – londonski Chelsea. Favorit je pobijedio 2:1 i vratio se na tron. Dok čitate ovo, 16.12.2015., Leicester City, momčad čije su tri “zvijezde”: Jamie Vardy, Riyad Mahrez i Marc Albrighton, koštale astronomskih 1,5 milijuna funti, sjedi na vrhu najglamuroznije i fiskalno najneodgovornije lige svijeta.
Marc Albrighton – jedan od kljunih igraa Lisica
Utakmica je bila svojevrsni paradigmatski presjek Leicesterove sezone: duboko postavljena, pozicijski disciplinirana obrana, prepuštanje prostora ispred, a ne iza zadnje linije i brza tranzicija iz faze obrane u fazu napada. Sjajno pozicioniranje i široki raspon dodavanja Marca Albrightona upravo su od mladog Engleza učinile ključnog igrača Leicestera, unatoč tome što su slavu ponovno pobrali realizatori Vardy i Mahrez. Albrightonova sjajna asistencija za Leicesterov drugi gol najbolji je pokazatelj njegove uloge u pobjedi vodeće momčadi lige. Brza tranzicija iz vlastite polovice, Albrightonova duga lopta sa lijevog krila koja je izbacila pola Chelseajeve obrane i Mahrezov majstorski gol za 2:0. 
Leicester City gotovo sigurno neće osvojiti titulu, njihova strategija previše ovisi o inspiraciji pojedinaca i ne treba isključiti potencijalnu prodaju Vardyja i Mahreza u siječanjskom prijelaznom roku. Međutim, sama činjenica da se o tome raspravlja kao mogućnosti, u prosincu 2015. godine, govori o tome koliko su daleko Lisice dogurale. Swansea, Southampton i, sada, Leicester City, bajke Premijer lige postaju sve veće i veće.
Lukas Kostić
