Vjerovali ili ne i danas se igra. Hajduk s Osijekom na praznom Poljudu. Ali, prije nogometa…
Živjeti s Hajdukom je kao nekakav akcijski film koji nikad neće završiti. Mijenjaju se samo epizodisti. Pozitivni i negativni. I nije da tako u svijetu nogometa nije svugdje. Ma Hajduk je opet nešto posebno. Kod nas je sve žešće, kao nekakav koncentrat emocija i događaja. Treba ti prilično vode za razblažiti.
I kao kakva suprotnost od filma Beskrajan dan, nikad se nešto ne ponavlja. Ili bolje rečeno, skoro nikad. Toliko scena koje se nižu, kao u kakvoj meksičkoj sapunici. I nije da nema ni onih priča da je sestra spavala s bratom. Ne, ne. Novinari će uvijek reciklirati svoju “Torcida upravlja Hajdukom” pa će svaki put Naš Hajduk i Torcida biti odgovorni za smjenu “voljenog predsjednika”. Pa će morati reciklirati po tko zna koji put svoje priopćenje o demokraciji.
Kako sam iskustvom već navikao u kojem smjeru priča ide, u prošlom tekstu sam preduhitrio sve te “tražitelje smisla” tekstom o demokraciji. Koji oni ne mogu shvatiti. Niti nakon 13 godina Našeg Hajduka. Hrvatska je takva država. Tek se učimo demokraciji. A ona je ispravna i kad nama ne odgovaraju odluke.
Kult osobnosti je svojstven za ove naše krajeve. Štovanje idola. Klanjanje figuri. Dolazi li to iz nekih prethodnih vremena pa je povezano s Titom? Možda iz kuće, zbog očeve figure? Ili nekim izvorskim vodama? Teško je reći. Odgovor bi trebali dati ipak stručniji ljudi.
Dakle, svi ispadaju nezamijenjivi. Nema boljih u svijetu nogometa. Plakanje za Oreščaninom, Dambrauskasom, Lekom, Jakobušićem, Brbićem, Kišom, Lendrićem, Ohandzom, Kouassijem, Antunovićem, Valentićkom… je samo nama svojstveno.
Tko god ode, plači voljena zemljo. Kao da se ne radi o poslu u kojem ima tisuće mogućih kandidata. I znate šta, reći ću vam novost, možda ne znate. I drugi klubovi mijenjaju predsjednike, trenere i igrače. I tvrtke mijenjaju. A vjerovali ili ne i ljudi se razvode iako su potpisali vjernost čak i do kraja života. Za razliku od ovih kraćih poslovnih ugovora.
Vrhunac plakanja je video iz Hajdukove svlačionice kad se sad već bivši predsjednik oprašta od igrača. To je temeljni dokaz kako se radilo u Hajduku i zašto Bili nisu ni mogli biti prvakom. Upravo to je taj gubitnički mentalitet. Mnogi će sliniti i suze lijevati na tom emocionalnom trenutku, a eto ću vam ja otvoriti oči. Dakle, jedan tužan PR uradak, kakvih je mnogo bilo u ovoj eri. I sada, predsjednik grli i suze lijeva s igračima i trenerom koji su za njega trebali ginuti. Ili svi za sve. A eto, gomila ozlijeđenih i ozlojeđenih nije ni igrala. Ispred kamera jedno, u pozadini drugo.
I onda kad vidim da određeni novinari zazivaju ostanak predsjednika koji bi sutra opet s tim istim igračima trebao ići u osvajanje titule?! Spržiti novu gomilu eura?
Ili plakanje nad odlaskom voditeljice digitalnih medija. Ma čekaj, spržena ogromna količina novca na nešto suhoparno i nezanimljivo, i što nema tržišta. Dosadno do boli. Samo pokušaj imitiranja bogatih klubova. Digla žaba nogu kad je vidimjela konja da se potkiva. Nema veze, platit će klub.
I da ne nabrajam dalje.
Shvatite. Nema idola. I nema nezamijenjivih. U današnjem svijetu nogometa svakoga možeš dovesti i od njega se rastaviti. Novac je taj koji vrti taj film, a znanje i sposobnost ono što donosi uspjeh.
Uostalom i Jakobušić je u prilično toga to i pokazao. Uvjerljivo najbolji predsjednik u nekim stvarima. Od dovođenja Livaje kada je cijeli klub živnuo do PR tehnika kojima je sve to povezivao.
Međutim, ogromna lova je potrošena, a do sportskog uspjeha nije stigao. Dapače, počeo je nazadovati. Čak je i sam najavio odlazak jer je svjestan koliko je podbacio. Ali eto, određeni znaju bolje i od njega da je nepravedno smijenjen. Splitsko stanje uma.
Hajduk je za 16 milijuna eura proračuna bio 2. i osvojio je kup. S 32 milijuna eura, 2 godine kasnije i nakon 7 trenera je 3. i nije prošao polufinale kupa. Prilično jednostavna odluka u poslovnom svijetu. Uspjelo se stući cijeli jedan rekordan transfer i sad nam opet preostaje prodaja u vrijednosti od 10 milijuna eura kako bi imali novi pokušaj u bitci za titulu.
Mnogi će stanje pokušati opisati kao katastrofalno ne bi li i na taj način pokušali destabilizirati klub, ali ono to nije. Samo je propuštena sjajna prilika. Umjesto da Hajduk napravi iskorak na vrh opet smo spušteni u prizemlje. I Jakobušić je s pravom smijenjen.
Ali ne. Odluku o smjeni su po takvim novinarima donijeli Torcida i Naš Hajduk. Samo zato što toj kliki takva priča odgovara.
Osobno ne bi imao ništa ni da Marinka Akrap ostane kao predsjednica. Poznaje sve procese, odmah je u sedlu. Uostalom, Jakobušićeva ostavština je dobra, ne treba puno nadogradnje. Za sebe bi lako pronašla zamjenu u svojoj struci, za posao koji je do sada radila. Ivan Matana radi odlično svoj dio posla.
Time preostaje ona najbolnija točka. Sportski dio. Tu se Hajduk mora pojačati ne s jednim već s dva čovjeka. Sportskim direktorom, ali i članom uprave zaduženim za sport.
Ali, ostavimo to pametnijim ljudima u klubu neka oni mozgaju. Demokracija ih je tu postavila da rade svoj posao odgovorno i po Statutu kluba.
Dakle, život i nogomet idu dalje. I vjerujte i novoizabrani će jednog dana biti smijenjeni. Jednostavno, tako se vrti ova balota.
Na kraju, vratimo se utakmici…
Pred Hajdukom je najteža u dugo vremena. Svi ovi događaji moraju ostaviti traga na igračima, uz to što su još i svjesni koliko su sami podbacili. Dobar dio ih je već i u mislima na transfere ovog ljeta. Tu je i novi trener. I na sve to, prazne tribine. Ipak, bar su rasterećeni neke težine same utakmice.
Za razliku od Hajduka Osijeku je ona itekako bitna u lovu na Europu i sigurno će pokušati sve kako bi iskoristili ovu poljudsku negativu.
U svakom slučaju vrlo zanimljiva utakmica zbog svega.
