Prva ideja nadobudnih navijača Hajduka, onih koji ne shvaćaju što uopće znači realno komentirati je da se sve treba raspast nakon dva poraza. Istim takvima je sve bilo sjajno nakon prethodnih pet pobjeda. I nikad se neće promijeniti jer realnost ne postoji na i oko Poljuda.
Uz to, glad za titulom prvaka dodatno pojačava emociju. Zabranjeno je bilo što kritizirati, dovoljno je bilo klapati ručicama i živjeti u oblacima. Državni neprijatelj je onaj koji vidi greške. Vidljivo je bilo iz aviona kako je Hajdukova igra bila debelo nagnuta na vrlo dobru obranu, a naprijed ako kakva akcija zaluta, najčešće preko Livaje i Melnjaka, dobro zaluta. Cijela liga zna jednostrane Hajdukove postavke koje ne mogu nikoga iznenaditi. I dok prolazi, prolazi.
Ozljeda Pukštasa je razotkrila puno toga. Odjednom je jedan junior bio igrač bez kojeg se ne može. Stvarno? U nikad jačem Hajduku. Problem je očito puno dublji jer klub mora funkcionirati i bez dva, tri najbolja igrača, a kamoli jednog mladića.
Gdje je nestala napadačka forma i organizirana igra gotovo svih u sastavu. Odnosno ona dominacija kakvu smo vidjeli samo protiv Rijeke. Preko desne strane gotovo i ne napadamo. Zaboravimo na tren očajna krila. Moufija je Leko vezao lancem za obranu, Krovinovića jednako tako. Među linijama Odjidja ne postoji. Kao da igrom slučaja samo nosi dres Hajduka. Više sliči na nekog navijača koji je utrčao na teren tražiti zagrljaj Livaje. Od one greške protiv PAOK-a jednostavno se ugasio. Benrahou je odlaskom na klupu nestao. Tu i tamo se pojavi potezom, ali ga uglavnom nema. Čak ni odlični Sigur nije jučer pokazao nešto posebno.
Uostalom, osam „udarčića“ prema golu i 47% posjeda protiv Gorice dovoljno sve govori. Nije bilo uopće organizacije igre, a o potrebnoj dominaciji i da se ne govori. Jeličić se nije povukao u bunker nego je jasno imao ideju što i kako napraviti za potpuno zakočiti Hajduk. S druge strane, Leko je konačno imao 14 mirnih dana za pripremu, a momčad je izašla na teren kao da se prvi put sastaju. Krive kretnje, krivi tajming, spor protok baluna, igrači sakriveni… Apsolutno ništa nije valjalo. Točnije, osim obrambenog dijela. Istina, nije ni Gorica imala neke velike napadačke aspiracije.
I kad momčad nema organiziranu igru niti ideju kako stvoriti višak u izgradnji napada očekuje se da bar visoki presing odrade kako treba. Oduzmeš balun na nepostavljenu obranu. Uzalud. Uostalom i Istra se poigravala s Hajdukom pa ni to nije neka novost. Hajdukove linije su razmaknute desetak metara. Uopće se ne zna tko što i kada radi. Izgleda kao skupina djece na ulici. Toliko neozbiljno i neodgovorno da igrači Gorice gotovo mole da ih napadnu.
Do čega je? Nije da Leko pojma nema niti su igrači neznalice već jednostavno na terenu svako vodi svoju politiku. A to je već veliki problem. Smiješno je vidjeti Leku uz aut liniju da gestikulira i viče igračima kad krenuti. Ono što bi se trebalo znati samo pokretom, Istra i Gorica su izgledale kao Real Madrid i Barcelona.
I onda na sve to oni nadobudni idu kritizirati Livaju i njegovo mahanje rukama. Čovjek jednostavno ne može gledati takvu neorganiziranost na terenu. Gotovo kriči kako i koliko ovo ne valja. Odrekao se unosnijeg ugovora, asistira, zabija golove, praktički drži i cijeli marketing Hajduka. Klepaju ga i vuku protivnici i suci svaku utakmicu. Mediji masakriraju. I onda bi još trebao trpjeti kritike suigrača. Taj navijač Hajduka ne može ni približno shvatiti kolika je želja onih koji ne vole Hajduka maknuti Livaju.
Nama, kojima kad makneš Pukštasa sve linije pucaju.
Leko je ovu utakmicu pokušavao i neke nove stvari, ali jednostavno kao da im je jučer prvi put crtao po ploči. Čemu onda i pokušavati. Mora znati koliko mu tko i što može dati. Ovako smo uspjeli i Melnjaka ugasiti, a ništa viška prostora nismo dobili. Brajković nije bio bolji od prethodnika, ali ni gori. Sahiti nešto kvalitetnije od onog prijašnjeg očaja.
Objasniti igru Hajduka kroz prilike je vrlo lako. Jedno dobro pozicioniranje Odjidje i brz pas Sahitija za Livaju je gotovo jedino smisleno s utakmice. Čak su i korneri bili “nabaci pa što bude”.
Kad se i stiglo sretno do vodstva očekivalo se bar da će obrana, koja nam je forte, izdržati. Međutim, i tu Leko radi veliku grešku ne uvodeći Žapera već Dolčeka (?!). Hajduk na kraju nije u stanju bio odigrati ni čvrsti blok protiv Gorice. I uslijedio je potpuni raspad. I novi poraz. Nedopustivo na koji način.
Da se razumijemo, nije Goricu lako probiti. Problema su imali i Dinamo i Osijek, ali pokazati toliku neorganiziranost je ipak previše za momčad koja cilja na naslov prvaka.
Leko očito nije kvalitetno iskoristio pauzu, ali bi bilo suludo da se sada sve raspada. Hajduk mora zbiti redove i pokušati se izvući nekom novom energijom. A neće biti lako. Težak je ovo udar na psihu, a momčad je vidljivo razjedinjena na svim poljima.
Hoće li se Leko konačno odlučiti gurnuti Krovinovića nešto više pogotovo jer je dobio Žapera? Odjidju ostaviti na klupi za zadnjih 20 minuta dok ne dođe u prijašnju formu? Odvezati s lanca Moufija i u krajnjem slučaju gurnuti Melnjaka na krilo, a Dialla na beka? Vidjet ćemo. Tu je sad i Trajkovski, ali opet treba vidjeti i kako će se on snaći u novoj sredini.
Imamo dovoljno različitih opcija za različite sustave i način igre, a za sada smo miljama daleko od puno toga potrebnog za naslov prvaka.
I kao i uvijek, sljedećih 14 dana je ključno. Pobjede nad Lokomotivom i Dinamom mogu sve vratiti na početne postavke, dok bi porazi doveli gotovo sigurno do otkaza Leki. Ne postoji mađioničarski štapić koji može igru napraviti sjajnom u tako kratkom vremenu, ali postoji onaj unutarnji poriv zajedništva koje se mora pronaći i probuditi kako bi bar na terenu izgledali kao Hajduk. Jer ovo što gledamo to nije.
