Nakon prvih 15 minuta sam napisao kako je Hajduk ušao potpuno dekoncentriran u utakmicu. Kao da apsolutno nikakve pripreme nije bilo. Naravno, to nije točno. Bilo je, ali je igrače ponovno, po tko zna koji put, odvela u krivom pravcu.
Hajduk jednostavno nema glavu na mjestu za biti prvak. Već nekoliko puta sam u ovoj kolumni upravo tu činjenicu isticao kao glavni problem.
U tih 15 minuta smo vidjeli prvi žuti karton Mikanovića. Apsolutno nepotreban. I nije prvi put. Često se dogodi da igrači krivo shvate “treba igrati borbeno” ili ih atmosfera na tribini ponese pa želju iskazuju dižući nekoga teškim prekršajem u zrak. Mikanović prvi.
Da, bio je to prvi prekršaj. Sudac u nekoj drugoj utakmici ne pokaže žuti. Nekom drugom klubu ne. Međutim, ovdje je zauzeo takav kriterij. To šta ga je tijekom utakmice opet mijenjao je kao i uvijek dokaz katastrofalne sudačke kvalitete. Hajduk je imao aferom VARgate priliku jače pritisnuti HNS, ali je odigrao “diplomatski” pa se i nema što buniti. Oni se sami mijenjati neće.
Mikanović je trebao odmah shvatiti što se događa ili mu je netko to trebao jasno reći. A ako taj netko zna da igraču ne može doći do glave ta činjenica tada ga je trebao zamijeniti.
Uostalom, bek Hajduka je počeo utakmicu s dva žuta kartona i prijetio mu je treći za derbi s Dinamom, i u 3. minuti hvata protivnika za vrat i udara po nogama?! Na suparničkoj polovici. Kakva je to glava?
Naravno, nakon toga je moglo biti samo gore. Ljut na sebe i sve druge dobiva i drugi. Opet na suparničkoj polovici?!
Više trenerske hrabrosti tu treba za ispraviti greške igrača. Zamjenu napraviti u 5. minuti.
Žuti je odmah zatim dobio i Smakaj. Mikanović i dalje nije shvaćao kriterij. Da, mogao je Pajač možda progledati kroz prste kod drugog kartona, ali nije. Hajduku se ni takve stvari ne opraštaju.
Međutim, apsolutno je krivo izvlačiti se na suce. Pa i na prerani ulazak u 16 metara kod penala.
U tih prvih 15 minuta vidjeli smo bar pet velikih pogrešaka u obrani Hajduka. Različitih igrača. Krivih dodavanja. Krivih postavljanja. Rijetke se može abolirati.
1′ Diallo krivo dodaje put Šarlije
3′ Mikanović žuti
7′ Mudražija bez problema dobije balun u međuliniju pokraj Sigura
12′ Goričana Pukštas ne pokriva kod auta, nekoliko sekundi
13′ Diallo bespotrebno radi prekršaj
14′ Pukštas mlitav u duelu, prečka
15′ Kalaica s dovoljno vremena da nakon kornera primi balun i puca unutar 16 metara
15′ Šarlija bez pritiska dodaje balun Lokomotivinom igraču na vrhu 16 metara
15′ Diallo ne uspjeva izbiti balun iz 16 nego ga nabije u vis
16′ Lučić bez pritiska nabije balun na centar gdje su samo Lokomotivini igrači
Jasno je kako priprema utakmice nije odrađena dobro. I nije prvi put. Očito je kako Karoglan ne može doprijeti do glava pojedinih igrača. Ne poštuju ga ili ne shvaćaju dovoljno ozbiljno. Probao je prijateljski, probao vikom… ne ide.
Ne treba svu krivicu svaliti na Mikanovića ili Dialla. Jednostavno, ne valjamo kao kolektiv. Prema pruženom na terenu igrači vode neke svoje ratove misleći da je to način kako doći do cilja. Još jednom se pokazalo koliko su u krivu.
Krivo je i pomisliti kako je nedostajalo želje. Hajduk je dobio duele 66-41. Nedostajalo je koncentracije.
Nakon crvenog kartona je opet trebalo smiriti glave. Zbrojiti sve što se dogodilo. Međutim, igrači su umjesto toga počeli srljati. I uvijek će prednjačiti oni najlabilniji. Krivih dodavanja i odluka je bilo na pretek. Ne treba ih nabrajati. Trajalo bi.
Potrošeno je tih preostalih 24 minute ni na što. Kad labilni popuštaju onda ni stabilni nisu na traženom nivou. Bave se onim prvima.
Drugo poluvrijeme je Hajduk odigrao bolje, ali nedovoljno za preokret.
Sve nesigurnosti koje su pokazane u prethodnim utakmicama došle su na naplatu kod malo ozbiljnijeg suparnika. Karoglan još jednom nije pronašao recept za Lokomotivu.
Mnogi zamjeraju Livaji izvođenje penala na način kakvim je donio toliko bodova do sada. Jednostavno igrač osjeti da tako treba pucati. Instinktom. Ovaj put nije uspio. Jednako tako mu je Čavlina mogao obraniti i kakvu bombu. Penale promašuju i puno bolji igrači na puno bitnijim utakmicama. To je život. To je nogomet.
S druge strane se pri svakom potezu Livaje vidi kolika je to razlika kvalitete u odnosu na cijelu ligu.
Navijačima se skupila cijela ta tenzija, koja se akumulira od početka prvenstva, željom za postati prvakom pa glave eksplodiraju u nezadovoljstvu. Nije puno različito od onoga zbog čega se i igrači ne mogu koncentrirati. Odnese ih ljutnja u potpuno krivom pravcu. Pjevalo se svašta, ali je ipak kod većeg dijela razum prevagnuo.
Hajduk je u 27. kola osvojio 55 bodova, a u prošloj sezoni 53. I ono najgore, nije to igra prvaka. Napredak je minimalan ako se sve uzme u obzir, puno viši proračun i bolji kadar. U igri nas, u odnosu na prethodne sezone, drži samo jako loš Dinamo.
S druge strane vidjeli smo odličnu Lokomotivu. S ciljano biranim kadrom, u ograničenom budžetu, koji je u stanju igrati na jedan moderan način. Slično kao i Rijeka. Čabraja je ponovno napravio čudo ako se tako uopće može nazvati nešto što se konstantno događa. Kad je posložio ekipu nakon ulaska u sezonu s brojnim novim igračima stigli su i bolji rezultati.
Mnogi će reći kako je lako igrati u Lokomotivi jer nemaju nikakav imperativ, a to su uvijek opravdanja za slabiće. Uostalom, i njima je ovo bila bitna utakmica za Europu.
Ili Rijeka. Gotovo pred raspadom prije sezone. Slože se potpuno, moderno igraju, kadar brz. Pobjegne im trener nakon što sezona započne, a novi bude još bolji kadar za postati prvakom. Svojim intervjuima rastereti momčad.
Određeni će i za njih reći kako je njima lakše igrati. I tako, iz opravdanja u opravdanje. U zavaravanje samih sebe.
Pravo pitanje je zašto mi nemamo igrače s glavama za biti prvakom. Otkud tolike brojne ozljede? Zašto su naše pobjede na mišiće? A imamo novce, imamo sjajnu podršku gledatelja. Netko će morati odgovoriti na sva ta pitanja.
Naravno, nije još sve izgubljeno iako su šanse pale dramatično. Treba se maksimalno spremiti za preostali niz utakmica koje slijede i bar isprati ovaj gorak okus što je ostao.
Uostalom, po logici onih koji brane loše igre pritiskom, sada će biti tako lako igrati. Niže od trećeg mjesta ne možemo, a svi su nas otpisali za prvo.
Mogu li igrači i struka pronaći tu potrebnu dozu snage, znanja i koncentracije sada nakon što su uprskali? Teško. Rijetki vjeruju u to ako isto nisu uspjeli protiv Varaždina, Lokomotive, Osijeka…
Sada ni pobjede u derbijima s Dinamom i Rijekom ne donose prvu poziciju. Tek ostavljaju nadu.
Međutim, nogomet je nepredvidiv, kao i ova ljudska priroda iz teksta.
Dok god se igra treba vjerovati.
