Bilo je to ljeto 2008. godine. Hrvatska je igrala četvrtfinale Eura protiv Turske i ispala u dramatičnoj završnici. Nakon toga ništa više nije bilo, a neki su naivno mislili da se generacija Modrića, Srne, Ćorluke i ostalih nikad od toga nije uspjela oporaviti. Ipak, razlog tome što u iduća triciklusa reprezentacija nije uspjela niti jednom proći grupnu fazu nekog velikog natjecanja ne leži u nemogućnosti da se momčad psihološki oporavi od legendarnog poraza, već su loši rezultati u jasnoj korelaciji s rastom moći Zdravka Mamića. Da paradoks bude potpun, reprezentativci su na osobnom planu napredovali, no unatoč tome reprezentacija ne igra na toj razini.
Na putu prema dolje
Iako se danas možda čini da “Zdravko Mamić i prijatelji” vladaju domaćim nogometom oduvijek, ne treba zaboraviti da je Vlatko Marković dobar dio vremena bio protuteža toj moći (ali daleko od pozitivca u ovoj priči) pa Mamić do pred kraj njegove vladavine nije mogao baš raditi što je htio, kao danas. Kraj Markovića nastupio je 2010. godine kad bez pomoći lobiranja i utjecaja Mamića ne bi uspio na ilegalnoj skupštini HNS-a te godine zaustaviti nadirućeg Igora Štimca. Mamić je to obilato naplatio, uostalom dovoljno govori šutnja svih u savezu kad je Mamić sam (iako nije imao nikakvu izvršnu funkciju u HNS-u) ustvrdio u listopadu 2011. godine da će tadašnji izbornik Slaven Bilić ostati na izborničkoj funkciji, ako izbori Euro 2012. Hrvatska ga je i izborila, no detalj koji je tada upao u oko je činjenica da nitko od odgovornih nije bio svjestan situacije u kojoj bi Hrvatska, da je kojim slučajem pobijedila u dodatnim kvalifikacijama Tursku i u uzvratu na Maksimiru bila u drugoj jakosnoj skupini na Euru. Nakon mršavih 0-0, Hrvatska je upala u treći “šešir”, izvukla Španjolsku i Italiju te odlepršala kući. Ima li uopće smisla spominjati muke po Igoru Štimcu ili Niki Kovaču, pozivanje Sammira i Zelenike na SP 2014 u Brazilu ili posljednje rezultate reprezentacije?
Šutnja je zlato
Jedna od ideja medija je da budu glas javnosti, odnosno štite javni interes. U odnosu snaga gdje većina prihoda nekog medija dolazi ne od naklade nego od prodaje oglasnog prostora, dobar dio medija kroz nepostojeći “eter” pluta zatvorenih očiju i ušiju da ne naljuti sponzore, a na braniku istine često ne stoji ni javna televizija i pripadajući joj radijski programi. Ako već i nema skrivenih interesa (često se u kuloarima spominju plaćeni članci) mogućnost da se ne ispadne dovoljno domoljuban, strah je koji sklapa oči i zatvara usta. Umjesto da se do kosti ogoli u izravnom televizijskom prijenosu stanje u domaćem nogometnom savezu, da se u analizama nakon utakmice ne podilazi izbornicima i ostalima nego koncentrira na pravi uzrok problema – a to je struktura moći u HNS-u koju treba do temelja razbiti. Prevedeno, nije kriv Niko Kovač, kriv je onaj koji ga je tamo postavio. Umjesto tepanja o najboljem menadžeru, zašto ne u izravnom prijenosu utakmice Norveška-Hrvatska objasniti da na terenu primjerice igra Luka Modrić, čovjek koji je nedavno svjedočio u USKOK-u o prljavim Mamićevim rabotama, o tome kako se peru milijuni – milijuni koji su se itekako dogodili zbog igranja u reprezentaciji čiji su stvarni vlasnici upravo “Mamić i prijatelji” i koji dobro paze tko će i kako zaigrati (Zelenika) kako bi se još novčanica podizalo s jednog šaltera i uplaćivalo na drugi?
Roze naočale
Umjesto toga, dobar dio medija i komentatora problem vidi u “lošoj motivaciji”, onima koji se nedovoljno “bore za dres” i slično. Po principu rozih naočala, pokušava se održati nekakav usiljeni nacionalni naboj u godini kad reprezentaciju prati sve manje ljudi, kad je nepremostiva prepreka postala barem pristojno popuniti stadion protiv Norveške, a dobar dio domaće javnosti iz očaja navija protiv reprezentacije kako bi bar malo “napakostili” moćnicima. I umjesto da se nezadovoljnoj publici koju ne smeta lošija igra nego sustav vladanja u HNS-u, preko medija da glas koji upozorava na sve probleme kojih ima i previše – stvari se trpaju pod tepih. Do kad?
Veljko Tomić
