„U današnjem svijetu elektronskih medija ništa drugo ne može nekoga tako brzo izvući iz anonimnosti kao nasilje, posebno kad je spektakularno. Stoga se nasilju u nogometu pribjegava da bi se izišlo iz anonimnosti – društvene, političke, vannogometne i nogometne podjednako.“
Tako je zborio ugledni sociolog Srđan Vrcan u svojoj studiji „Nogomet – politika – nasilje“, možda i sluteći da će koje desetljeće poslije pojedinci s tribina krasti show na terenu, često i svugdje. Ima i u tom paradoksalnom odnosu neke logike ako se u obzir uzme da bi sve umjetnosti, pa tako i nogomet, bile nadasve besmislene da se izvode bez auditorija. Međutim, da će publika u jednom trenutku pretvoriti pljesak u društveni pokret, a neka druga frakcija iste publike u otvoreni obračun, to je novitet.
Gdje god dođe, bude prva!
Kako mi Hrvati sebi volimo lijepiti atribute o vlastitoj veličini jer smo, eto, mali, pa moramo biti u nečemu najbolji, ponekad pretjeramo. Hajde, najljepša obala, da se raspravljati, naljepše žene, isto otvoreno za pro i contra, najbolji sportaši, a ono, kako kad i kako u čemu. Najveći idioti na vlasti? Može! Najveći gradski i regionalni derbiji? Može! Najveća mitomanija oko istih derbija koja uključuje sukobe iz 1940-ih? I to imamo. Najveće afere suđenja? Diplomirali na tome! Pranje novca? Ih, majstori! Najveća baza ljudi koji se šamaraju ustaško-četničkim pokličima, a rođeni su srednjih 90-ih? Imamo! Najveći nogometni nasilnici koji nasilju pribjegavaju da bi „izišli iz anonimnosti – društvene, političke, vannogometne i nogometne podjednako“, a već zatrovan puk želi misliti da se (i) oni bore za neki viši cilj? A bio bi valjda red i da to nabavimo.
Pošteno je reći da mi ipak ni u čemu od navedenoga nismo prvi. Tko od nas može tvrditi da sedmogodišnji Rimljanin Gaj Laberije, uklesan u kamen u 2. stoljeću, nije bio tata-mata u nekoj svojoj onodobnoj momčadi u Cetinskoj krajini, kad dijete u ruci drži nogometnu loptu! Eto, kvragu ga daj, ispada da naši najstariji nogometaši nisu ni oni čiji klubovi broje preko 100 godina, ni oni koji lažiraju datume do te mjere da će uskoro biti stariji i od prokariota. Što tek reći o renesansnom Dubrovniku u kojemu bratski pošteno piše: „Pax vobis. Memento mori qui ludetis pilla“, odnosno „Mir s vama. Sjetite se da ste smrtni vi koji se igrate loptom“? Pa vi sad budite pametni, je li to upućeno bahatome nogometašu koji je sve izluđivao naganjenjem i nabijanjem lopte, ili su to riječi ultrasa koji je vikao, urlikao i hukao dok su ti vrlo posebni smrtnici kotrljali „balun“? Kako god bilo, ni nogometaši, ni navijači, a ni, vidi čuda, ultrasi, nisu novost. I nisu prvi. I nisu jedini.
Gadarijama reklama, klikovi vama
Teško je zato objasniti opću pomutnju kad se dogodi neki oblik nogometnog ili navijačkog nasilja. Nema objektivnosti, nema aurea mediocritas, taj dan svi o svemu imaju mišljenje – ili je igrač/sudac/navijač mesijanska figura koja svojim prekršajem herojski ukazuje na svu trulež u državi Hrvatskoj (ali sve: Mamića, Todorića, probleme odlaganja otpada, red za mamografiju, HNS, NDH, ZDS, ZOS, sve!), ili je pomahnitali manijak kojemu krv curi s predatorskih očnjaka. Kao da to sve već nije deja vu, kao da takav odnos snaga nije postojao u rimskim arenama u kojima je car sa svojom ekipom sjedio u A loži, igrač se hrvao s lavovskom zvjeri od suca, a navijačine su vikale i pokazivale palac gore ili dolje… Pardon, moja greška, ipak smo u nečemu bolji – rimska publika nije bila dovoljno cool da uskače na teren.
A što nam, kad previše buljimo u publiku i ložu, od nogometa ostane? Šipak. Publika je, (Hajduk to, recimo, s pravom smije reći), dvanaesti igrač. Važan faktor, vjetar u leđa i podsjetnik da te netko voli, bodri, cijeni i podržava. Međutim, igra na terenu rezervirana je za onih jedanaest kojima je to posao. Dvanaesti igrač su svi navijači, ne samo jedan. Ako za vrijeme utakmice blejimo kao telad jedni u druge i gledamo tko je taj dvanaesti koji će odskočiti i iskočiti, a dolje ova kultna dvadesetdvojica biju svoju bitku bez nas, promašismo cijeli fudbal. I baš smo šipkolisci. Pa vi sad shvatite kako hoćete – je li nogomet na rubu da postane teški šipak, ili smo mi taoci jedne šipke.
Želim vjerovati da ne moramo biti nijedno od toga. Ne znam zašto je tomu tako, ali ljudi vole čitati najveće gadarije: crnu kroniku, zvjezdano prljavo rublje i krvave obračune. Kad obračuni nisu krvavi (nego, primjerice, verbalni i šetalački), valjda ih treba potencirati na razinu koju Hrvati razumiju – je li taj koji se obračunava narodni heroj ili zločinac. Super je ako pola novinara misli da je jedno, a pola drugo. To znači da će takav i svi takvi dobiti barem 4 dana medijske prisutnosti i moći biti guglan vječno. Kako god okrenete, krasna referenca i primjer za buduće generacije. Subašić je prije koji dan prošao u četvrtfinale Lige prvaka, ali čemu sve skupa kad na toj utakmici nije bilo ni ustaša ni četnika, ni šipaka ni šipākā? Možemo li nakratko spustiti loptu na zemlju i pustiti da se nogomet na njoj i igra, a svoje borbe voditi na način koji nama samima neće okaljati obraz? Bili bi zgodno vidjeti možemo li u tome opet, kad smo su već neki vrijedni ljudi udarili dobre temelje, biti prvi.
Magdalena Mrčela
