U samo dva kola Hajduk je prosuo sve što je kolima gradio. Obrana više nije ona granitna, sredina je prilično pogubljena, a napad i ne može bolje kad nema dovoljno prilika.
Kratke su pripreme odrađene tek tako. Tamo se još i pokušavalo igrati različitim sustavima pa se opet vratilo na standardan, bez obzira na ozljede.
Kad se gleda igrače pojedinačno vidi se potpuni promašaj. Lučić je nesigurniji, Šarlija griješi, Sigur nije ono što je bio, Moufi nije nadograđen, Mikanović je lošiji, Pukštas je sporiji, Krovinović je još rezerviraniji, Kleinheisler se još nije snašao, Sahiti nije u najboljoj formi, Odjidja je još na dizelu, Kalik se vratio na stare postavke.
Uostalom, dovoljno je usporediti utakmice protiv istih protivnika na istim terenima prvi dio. Ogromna je razlika. Dakle, ne stoje opravdanja “teških” utakmica i “velikih” problema. Jednostavno nismo igrali na razini za prvaka. A opravdanja se mogu samo slagati kao i uvijek ovih godina kad smo igrali za treće ili četvrto mjesto. Ako smo na tim postavkama i takvim ulaganjima, onda oprostite, u pravu ste.
Sama igra je bezidejna, sa starim navikama, sporo i okolo do Lučića. Prilike i dobre akcije se kao kod Leke broje rijetko, kao pojedinačni slučaj. Izmjene na terenu ne donose ništa, a i često kasne za stabilnost.
Obrana amaterski griješi, sredina previše toga dopušta put obrane, a slabo oduzima balun i ne distribuira ga pravovremeno put naprijed. Napadači stoga imaju rijetke prilike na širem prostoru, a nije lako u gustom sporom napadu ako ti se sredina ne priključuje na vrijeme ili ako bekovi nisu pravovremeni.
Nismo u stanju više ni visoki presing odigrati kao zadnje oružje kad ne možeš stvoriti igru. I tako dobiti neku prevagu naprijed na fiziku. I to dovoljno govori o pripremama.
A trebali smo život dati u ove dvije utakmice… život za bijeg na 6 bodova razlike. Ubiti drugima svaku nadu.
U napadu nismo gotovo ništa napravili, a u obrani je panika kod svakog prekida Rijeke. Lovrića, jedinog igrača kojeg je praktički trebalo pokriti, Krovinović i Odjidja gledaju na 16 metara.
Naravno, na sve to se nadovežu i nevolje, ozljeda Livaje, odsustvo Dialla, neodgovornost kartonima. Kažu: Bog nije mačka. Dobiješ što zaslužiš.
I Hajduk je od statusa lovine opet postao lovac. Sad vrlo vjerojatno s čak treće pozicije.
Međutim, nije sve tako crno.
Igra Brekala i Kalinića (igrači koji nisu prošli pripreme na isti način kao ostali!) u Osijeku govori da će biti još bolji s obzirom na to da i nisu igrali do sada s ostalima.
Kleinheisler je tek došao i dobro je Karoglan rekao kako ne treba očekivati odmah čuda. Diže se svakom utakmicom.
Vratit će se kartonirani.
Dialla i Livaje neće biti još neko vrijeme. Žaper će ozdraviti. Kalik će prizdraviti (zašto igra bolestan?).
Raspored je lakši. I Hajduk iz sadašnje pozicije mora napraviti seriju pozitivnih rezultata do utakmice s Dinamom i Rijekom. Inače je gotova i ova sezona, s razočaravajućim trećim mjestom.
Nadam se da nećemo slušati opet one priče o “tradicionalno neugodnim protivnicima”, “dobroj formi suparnika”, “iznenadili su i druge”, “moramo biti ponizni”. Stereotipi “luzerštine” sad već debelo ukorijenjene u klubu.
Valjda je vrijeme da počnemo razmišljati kao ozbiljni ljudi koji su prilično uložili u momčad, kako smo doveli kvalitetu koja se mora opravdati u svakoj, baš svakoj utakmici.
Hajduk jednostavno mora igrati bolje. Okomitije. Treba skinuti kočnice s nekih igrača ili ih jednostavno sjesti na klupu ako ne mogu odgovoriti zadacima. Možda su umorni, možda su na njih pripreme utjecale znatno lošije nego na druge. Treba im pomoći.
Hajduk sad ima širinu igrati gotovo sve sustave. S dva ili tri napadača. Može i s jednim, ali znatno više postavljen i prilično opasniji od ovoga što pokazuje.
Rad na pripremama često zna pokazati i krivi tajming. Možda su baš ove prve dvije utakmice te koje se bacaju u smeće i krene nova Hajdukova serija gdje ćemo odlučujuće utakmice dočekati u egalu s Dinamom i Rijekom. Pa ‘ko koga.
Puno je tu tih možda kojih nije trebalo biti. Bar ne kod kluba koji se bori nakon toliko godina za titulu. Priliku se mora zgrabiti, a mi smo još uvijek na postavkama “možda”.
Vrijeme je jedino koje da uvijek odgovor na sve.
Jesmo li ili nismo?
